Da bismo došli do jednostavne informacije (naposljetku, ona je i javna), tko je vlasnicima kafića i restorana u povijesnoj jezgri Splita izdao koncesije, u kojem obliku i prema kakvim kriterijima, bilo je potrebno više od nekoliko radnih dana istraživanja, kao i pregršt telefonskih poziva i molbi za barem kratku izjavu. Od gradskih službi tražili smo komentar na navode građana i Konzervatorskog odjela u Splitu da je većina tih terasa ilegalna.

Odgovorni su, međutim, vječno bili 'na sastanku' ili trenutačno odsutni. Kada je potpisnik ovih redova, napokon izgubivši strpljenje, doslovno zaprijetio da će u članku za cijelu stvar okriviti Ured za izdavanje koncesija jer, nakon petodnevnog učtivog moljakanja za izjavu, samo to moljakanje postaje vijest, a njihovo bježanje od novinarskog upita pokazatelj da su za situaciju upravo oni odgovorni, telefon je zazvonio u roku od pet minuta. Iz Ureda za izdavanje koncesija tad smo, neslužbeno, čuli sljedeće: 'Znam što se tamo događa i perem ruke od toga! Koncesije su se u strogom centru donosile odlukom gradonačelnika, pa se njemu i obratite.'

Bespotrebno je navoditi ime osobe koja je ovo izjavila jer se njezin potpis može naći na svim izdanim koncesijama. Potpisa onoga na kojeg nas je uputio, Željka Keruma, međutim, na njima nema. Slijedom logike da netko ne može prati ruke od dokumenta koji je potpisao, pitanje 'Dobro, tko je ovdje lud?' koje smo čuli od, redom, svih spornih ugostitelja, vlasnika terasa u povijesnoj jezgri Splita, potpuno je na mjestu. O ovoj temi napisan je kroz posljednjih nekoliko godina čitav naramak tekstova, ali ni u jednom se ne navodi ni konkretan uzrok ni rješenje. Činjenica je da su neki od štekata zaista kulturološka šaka u oko svakom tko se prošeta Splitom. Činjenica je, isto tako, da od turizma živimo i da terasa treba i mora biti jer njihovom se pojavom otvorila mogućnost turistima da troše, a otvoreno je i mnogo radnih mjesta.

Nervoza u gradskoj jezgri

Ipak, turistička sezona nije nikakvo opravdanje da se u spomeniku nulte kategorije pod zaštitom UNESCO-a ne zna ni tko pije ni tko plaća. Osoblje kafića i restorana dovedeno je u situaciju da se mora s prepunim pladnjevima doslovno gurati s prolaznicima ne bi li došlo do svojih gostiju jer su dozvoljeni gabariti njihovih terasa na mnogim mjestima pošteno zaposjeli putove kojima šeću znatiželjni i opuštenog razgledavanja željni turisti. Nervoza i jednih i drugih ponekad se može poput elektriciteta osjetiti u zraku. Pročelnik Konzervatorskog ureda u Splitu, Radoslav Bužančić, koji već niz godina vodi bitku s gradskim vlastima oko ovoga, prošle je godine izjavio da diže ruke od svega, ali je za ovu sezonu najavio oštriju i konkretniju borbu za decentnost izgleda gradske jezgre. Što je postigao?

'U više navrata Gradu je K.O. naznačio da bi barem gradski Cardo, Decumanus, propugnakuli palače (Željezna, Zlatna i Srebrna vrata), Peristil, Vestibul i nedovršeni jugoistočni kvadrant trebali ostati slobodni. Isto tako, trgovi bi trebali biti prohodni, tj. barem 50 posto njihove površine slobodno, a povijesni dio Pjace (stara Pjaca prije rušenja kneževa dvora, s izuzetkom povijesnog štekata hotela Matić) trebao bi biti isto tako slobodan. Radi praćenja provođenja ovih smjernica, K.O. Split delegirao je konzervatora u gradsku komisiju koja se ovim pitanjima trebala baviti. Zbog nepoštivanja smjernica K.O. Split, povukli smo svog člana iz komisije', izjavio je Bužančić zaključivši da je Odluka o komunalnom redu najvažniji i najpotrebniji dokument koji u ovom trenutku treba Splitu, a da nezaobilazni sudionici u donošenju Odluke trebaju biti svi zainteresirani građani, prvenstveno stanovnici jezgre, civilno društvo, kotar, a pravila moraju biti precizno ispisana, onda bi bilo kakvu nepravilnost komunalne službe, kojima je to osnovni posao, mogle sankcionirati.

Suživot grada i štekata

Dakle, i konzervatori i ugostitelji se slažu da koncesije trebaju imati precizno određena pravila, samo se ne slažu oko sadržaja pravila. Gradske vlasti su izdale koncesije, znači, slažu se i oni, a na sadržaj pravila ne obraćaju previše pozornost.

Građani s kojima smo razgovarali također se slažu da štekati moraju postojati, ali isti ti građani konstantno zovu policiju i komunalne redare da je 'taj i taj' ugostitelj proširio svoj štekat za dva stola (a kad redar dođe i izmjeri – nađe u 99 posto slučajeva da gabariti nisu prebačeni). Nekada tranzitni grad za turiste, a sada jedna od top-destinacija, nedovoljno pripremljen za ovolike gužve, na sljubljivanje i harmoničan suživot grada i štekata, taj neminovno novi ljetni identitet Splita, grad pod Marjanom će, izgleda, još dugo morati čekati. Najviše 'batina' se, kao i uvijek, obrušava na kafić Lvxor na Peristilu, na ponašanje njegovog osoblja i na veličinu 'zaposjednutog' teritorija. Od početka sezone imali su već preko 50 prijava, a nisu dobili nijednu kaznu. Mladi vlasnik Lvxora, koji za svoju terasu ima sve potrebne papire, Ivan Malada, samo sliježe ramenima. Poput ostalih njegovih kolega po struci iz gradske jezgre, na ovaj podatak nije imao drugog komentara doli ponavljanja retorike s početka, protupitanja: 'Dobro, tko je onda ovdje lud?'