zaprepašćujuća nejednakost

Tko su doista vlasnici Velike Britanije?

04.05.2019 u 20:24

Bionic
Reading

Jedan posto populacije posjeduje polovinu Engleske, tvrdi Guy Shrubsole u novoj knjizi 'Čija je Engleska?', opisujući stanje kao 'zaprepašćujuću nejednakost'. Stvarni vlasnici Otoka su aristokracija i bogati investitori. Najveći privatni vlasnik terena veličine trećine Istre vojvoda je od Buccleucha & Queensberryja, a danski milijarder Anders H. Povlsen skoro cijelog škotskog Highlanda, koji je želio uz pomoć četvoro djece vratiti u doba divljine. Ako uspije, bit će to uz pomoć samo jedne kćeri, jer mu je troje njih poginulo u uskršnjem pokolju na Šri Lanki

U nedavnoj studiji o 50 najvećih britanskih zemljoposjednika ugledna britanska tvrtka ABC Finance Ltd. za investiranje u nekretnine na prvo je mjesto među privatnim vlasnicima stavila Richarda Scotta, vojvodu od Buccleucha & Queensberryja, jednog od najvećih zemljoposjednika u Europi s četiri veličanstvena škotska imanja raširena na 97.124 hektara, što je kao trećina Istarske županije.

Odmah iza vojvode na listi 50 kapitalaca dolazi pučanin, milijarder Anders H. Povlsen, vlasnik međunarodnog modnog lanca Bestseller (uključujući Vero Modu i Jack & Jones). Zadnjih godina najbogatiji Danac uložio je kapital nagomilan od prodaje majica i suknjica u kupovinu najvećih škotskih imanja poput Kinloch Lodgea, Ben Loyala i Fort Williama, sveukupno njih 12, izrodivši se u najvećeg zemljoposjednika u Škotskoj sa 88.221 hektarom povijesne regije Highland.

Kinloch Lodge Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

U nedavnoj izjavi Povlsen je dao na znanje da namjerava ostaviti škotsku grudu na brigu i uživanje trima kćerima i sinu. Nažalost, po onoj 'čovjek kuje, a terorist odlučuje', u stravičnom uskršnjem napadu bombaša samoubojica na katoličke crkve i luksuzne hotele na Šri Lanki poginulo je troje od četvoro Povlsenove djece.

Britanski vojvoda i danski plebejac tipični su predstavnici ekskluzivnog kluba od jedan posto populacije koja je vlasnik polovine Engleske, kako to u svojoj knjizi 'Čija je Engleska?' tvrdi autor Guy Shrubsole. Prema drugim istraživanjima, situacija na ostatku Otoka je ista, ako ne gora. Knjiga izlazi početkom svibnja, a The Guardian sa Shrubsoleom nastoji prodrijeti u podrijetlo vlasništva tih golemih prostranstava, tradicionalno okruženog tajnovitošću. Iako je zemlja dugo bila koncentrirana u rukama malog broja vlasnika, precizne informacije o vlasništvu teško su dostupne, ali nove tehnologije digitalnog mapiranja i skupljanja podataka te zakon o slobodi informiranja omogućili su Shrubsoleu prikupljanje, kako sam piše, ‘šokantnih statističkih podataka’.

Opisujući situaciju kao 'zaprepašćujuću nejednakost', autor računa da jedva 25.000 zemljoposjednika, mahom aristokracije i predstavnika velikih korporacija, kontrolira toliko zemlje da bi u imaginarnom slučaju jednake podjele svaki stanovnik dobio 4046 četvornih metara, veličinu londonskog Parlamentarnog trga.

Situacija se stoljećima ne mijenja te većina ljudi nije svjesna toga da nekoliko tisuća vojvoda, baruna, vitezova i seoskih štitonoša posjeduje više zemlje nego cjelokupna srednja klasa Engleske, piše Shrubsole. On procjenjuje da je 18 posto zemlje u vlasništvu ‘novopečenih industrijskih lovaša, oligarha i bankara iz Cityja’, nerijetko skrivanih iza neprozirnih offshore kompanija.

U rukama plemstva još je uvijek 30 posto Engleske, no autor knjige vjeruje da je postotak podcijenjen jer čak 17 posto vlasnika u Engleskoj i Walesu nije prijavljeno u zemljišnim knjigama te su najvjerojatniji vlasnici ‘nepostojećih’ hektara plemićke obitelji kao što je ona sir Rogera Tempesta, lorda Bracewell Cravena iz 12. stoljeća, čije 32 generacije nasljednika tijekom osam stoljeća drže imanje Broughton Hall u North Yorkshireu.

Budući da takva imanja nisu bila prodavana na otvorenom tržištu, njihovo vlasništvo ne mora biti uvedeno u zemljišne knjige.

Na spomenutom popisu pedesetorice najvećih zemljaša u Velikoj Britaniji tako se nalazi 20 pripadnika plave krvi, ali ne zaostaju ni pučani. Uz Povlsena, velebne posjede priskrbio je kralj pilića Michael Cannon, građevinar Taylor Wimpey, car nekretnina John Whittaker, uzgajivač konja Richard Kelvin-Hughes, trgovac šećerom Michael Stone, američki osnivač Duty Free Shopa Robert Warren Miller, vladarska obitelj iz Dubaija Al Maktoum i proizvođač usisavača sir James Dyson, usisavši 13.350 hektara najboljeg poljoprivrednog zemljišta.

Zemljom bogatiji od same kraljice Elizabete II (kraljica osobno raspolaže s 8100 hektara) jest i vlasnik H&M-a Stefan Persson sa 8650 hektara u Hampshireu i Wiltshireu. U portfelj švedskog kralja jeftine mode ulazi cijelo jedno englesko selo i imanje Savernake, diskretno kupljeno od kraljevske krune preko firme Ramsbury S.a.R.L. Među 50 najvećih našao se također Cambridge, dok je Anglikanska crkva na 13. mjestu s 42.500 hektara upola skromnija od modnog mogula Povlsena.

Kada se sve zbroji i oduzme, u vlasništvu javnog sektora ostalo je samo osam posto engleske zemlje, a većina stanovništva posjeduje tek pet posto, piše Shrubsole.

Kako su se korporacije domogle novih nekretnina? Odgovor na to u Guardianu daje profesor ekonomske geografije Brett Christophers: od dolaska Margaret Thatcher na vlast 10 posto zemlje ili dva milijuna hektara u javnom vlasništvu prešlo je u privatne ruke. Kako to? Pa tako da su stiskanjem budžeta javnim ustanovama one morale prodavati nekretnine da pokriju osnovne troškove, prodajući nerijetko u tišini, potajno i ispod cijene šume, bolnički okoliš, javna igrališta…

No zemlja se često koristi iz čistog hira, tvrdi Carys Roberts, glavna ekonomistica Instituta za istraživanje javnih politika, što se najbolje vidi u slučaju kupnje teritorija za privatna lovišta crvenih tetrijeba.

Svatko s mnogo novca može kupiti jahtu, dvorac ili Bentley, ali biti vlasnik lovišta nije samo dokaz bogatstva, nego ultimativna potvrda društvene moći jer traži jaku političku poziciju da se dobije pravi teren, kao i mnogobrojne dozvole za formiranje lovišta. Ona su dokaz moći, pa nije čudo što ih ima arapska obitelj Al Maktoum, kao i domaći uzgajivač konja Richard Kelvin-Hughes. Škotski parlament je stoga prošlog tjedna raspravljao o prijedlogu novog zakona kojim želi spriječiti netransparentne poslove oko zemljišta i samovolju vlasnika koja ide protiv javnog interesa i uništava male farmere.

Privatnici se ponašaju kao monopolisti, tvrde zagovornici promjene zakona, jer na svoju ruku i po svom ukusu oblikuju cijela ruralna područja, uklanjajući kuće, sadeći crnogoricu na područjima na kojima nikada nije rasla, oštećujući okoliš zbog formiranja lovišta i režući malim farmerima korištenje obradivih površina. Zakupnica jedne male farme u Škotskoj tužila se na vlasnika navodeći da joj godinama nije dopuštao gradnju kuće jer je od sela želio napraviti muzej, zbog čega je morala živjeti u kamp-kućici.

I, kao što je rečeno, Anders H. Povlsen nedavno je obznanio namjeru da škotsko imanje prenese na djecu koja će slijediti njegovu ideju preobrazbe Highlanda, vraćajući ga u doba divljine.

Što će sada u novim surovim obiteljskim okolnostima biti dalje, ne zna se. Sudbina troje ubijene djece tako će odrediti budućnost škotskog Highlanda.