OPOREZIVANJE BOGATIH

Tko se boji Francoisa Hollandea?

18.05.2012 u 07:00

Bionic
Reading

Ovisno o kutu gledanja, prijem novog francuskog predsjednika Françoisa Hollandea na međunarodnoj sceni može se zasad ocijeniti oprezno-optimističnim ili bojažljivo-skeptičnim. Ovo potonju impresiju možda je najzgodnije sumirao utjecajni poslovni tjednik The Economist nazvavši Hollandea 'opasnim'. One koje se otvoreno pribojavaju petogodišnjeg mandata socijalista u Elizejskoj palači moguće je zasad smjestiti u dvije glavne skupine

S jedne strane, tu su pobornici novog fiskalnog pakta na čelu s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel čiji se model rigorozne štednje našao direktno na meti kritike Hollandea, ali i nekoliko ostalih visoko pozicioniranih europskih čelnika koji su sve skloniji modelu ekonomskog rasta i otvaranja novih radnih mjesta u vidu rješavanja eurokrize. Druga skupina 'bojažljivih' nalazi se pak mahom na francuskom teritoriju, a ubraja velike industrijalce, dioničare najvećih francuskih kompanija, nekoliko zvijezda šoubiznisa… ukratko, najbogatiji sloj Francuske.

Francuski tjednik Le Nouvel Observateur dao si je truda te je nastojao istražiti koliko su ti strahovi na domaćem terenu uistinu i opravdani. Naime, iako Hollandeov program zasad ostavlja niz nedorečenosti na uvijek delikatnom planu povećanja poreza (do čega će neminovno doći), njegova predizborna izjava kako će se domaćinstva s godišnjim prihodom iznad milijun eura oporezivati stopom od 75 posto bila je dovoljna da izazove pomutnju širih razmjera među najbogatijima.

Prema procjenama, ta bi porezna stopa 'dohvatila' između tri i deset tisuća osoba, a godišnje bi u državnu blagajnu uprihodila oko 500 milijuna eura. Jednako tako, velike kompanije bi plaćale veće troškove državi (planirana dobit je oko 2,5 milijardi eura), a time bi se ne samo nadoknadili postojeći gubici, već bi se ostvario najavljeni Hollandeov plan o zapošljavanju novih 60.000 nastavnika.

Suočeni s novom serijom poreznih nameta i birokratskih troškova, navodno nemali broj francuskih financijskih moćnika već ozbiljno kontemplira scenarij egzila. Jedan je javni bilježnik tako izjavio kako mu klijenti redovito dolaze s komparativnim tablicama troškova života i poslovanja u Ženevi, Bruxellesu i Londonu.

Naime, većina velikih francuskih industrija najmanji profit, oko 10 posto, ostvaruje na domaćem terenu, a sve se više okreće novim tržištima Indije i Brazila. Citira se tako primjer Ericssona koji je dobar dio svoje upravljačke strukture još 1998. prebacio iz Stockholma u London. Bogati su zabrinuti i oko moguće promjene zakona o neoporezivim obiteljskim donacijama.

Sarkozy je još 2007. donio regulativu prema kojoj svaki roditelj može djetetu neoporezivo pokloniti sumu do 159.325 eura (što znači da se unutar obitelji s dvoje djece može bez ikakvih poreznih davanja prebaciti suma od 630.000 eura). Hollande bi navodno ograničio sumu na 100.000 eura.

Bankarski milje, suočen s jasnim ograničenjima o plaćanjima bonusa menadžerima, već je započeo s lobiranjem tvrdeći kako njihov sektor zapošljava 400.000 ljudi. U raspravu su se uključili i poduzetnici, posebice iz informatičkog svijeta i svijeta digitalnih komunikacija, koji smatraju kako je njihova domena jedna od garancija ekonomskog rasta i kompetitivnosti Francuske, kako neprestano raste broj zapošljavanja te kako ih se nikako ne može stavljati u istu skupinu sa 'starim' obiteljskim bogatstvima i industrijalcima.

No dok Hollande ne počne vući prve značajne i konkretne poteze unutar porezne reforme (što bi moglo uslijediti nakon parlamentarnih izbora u lipnju), malo je vjerojatna pojava fiskalnih egzilanata.