Kako piše talijanski list Il Fatto Quotidiano, proračun Ministarstva kulture je tijekom proteklih triju godina, otkad se prati uvođenje restriktivnih mjera štednje u javnom sektoru, smanjen za trećinu (1,42 milijardi eura) te postaje sve teže osigurati i minimalnu zaštitu spomenicima tzv. 'nulte kategorije'. Iako članak 9 talijanskog ustava nedvosmisleno postavlja zaštitu kulturne baštine kao jedan od osnovnih načela, lokalne vlade zasad jedino kompromisno rješenje vide u pribjegavanju sponzorskim ugovorima i privatnim donacijama.

Praksa u kojoj velike kompanije preuzimaju troškove restauracije u zamjenu za reklamu na spomeniku (dozvoljeno je prekriti do 50 posto fasade) već je desetljećima uhodana te je čak je i Unesco smatra 'prihvatljivom mjerom'. No praksa je posljednjih godina doživjela, blago rečeno, nekoliko ekscesnih primjena te je tako 2010. golemi reklamni pano Coca Cole učinio Duždevu palaču u Veneciji skoro posve neprepoznatljivom. Talijanski listovi zbog toga već uobičajeno nazivaju Veneciju 'novim Disneylandom', a jedan od ilustrativnih primjera zbio se početkom ove godine, kada je zvonik bazilike Svetog Marka 'zasjao' s projekcijom loga Hard Rock Cafea. Lokalni čelnici brane se da su prisiljeni na taj agresivni sustav reklama za održavanje građevina zbog manjka fondova te je upravo dogovoreno da će oštećenu fasadu Koloseja u Rimu pripomoći Tod's investicijom od 25 milijuna eura, unatoč oštrom protivljenju građanskih udruga čiju je tužbu odbio sud.

No postoji još i radikalniji slučaj od pribjegavanja gigantskim reklamnim panoima, a to je prodaja zaštićenih spomenika. Tako je Benetton 2008. za 55 milijuna eura kupio Fondaco dei Tedeschi, nekadašnje sjedište trgovaca izgrađeno 1505. na Canalu Grande u Veneciji, da bi ga pretvorio u megastore. Osamnaestostoljetna palača Manfrin Venier na kanalu Canneragio u Veneciji trenutačno je ponuđena na prodaju, a predviđena cijena iznosi oko dvadeset milijuna dolara.

Talijanski mediji nazivaju novi period rasprodaje nacionalnih spomenika povratkom u 'mračni srednji vijek' koji služi 'novoj, neumoljivoj feudalnoj vlasteli', konzervativne opcije odašilju parole poput 'Zar smo toliko siromašni da prodajemo naše djedove?' dok se vlasti pravdaju da su ih odbile sve institucije, uključujući Europsku komisiju, te da prodaja predstavlja tek posljednju odluku. Konzervatori, pak, upućuju na još jedan bitan problem tih 'reklamnih restauracija'. Tvrde da se često rado o nedovoljno kvalitetnoj restauraciji, budući da privatne kompanije obave tek nekoliko manjih, kozmetičkih radova, dok je za ugrožene spomenike ponekad potrebno obnoviti čitavu strukturu.