Tko će biti glavni gazda u regiji? Todorić savjetuje potencijalne investitore da svoj novac istresu u Srbiju, kapital Emila Tedeschija zakoračio je u Sloveniju, a srpski se poduzetnici i dalje žale kako im ne daju ulagati u Hrvatsku zbog političkih razloga. Našeg kolumnista sve to podsjeća na nogometnu ligu bivše države – nekadašnji drugoligaši možda drmaju prvom ligom, ali kako će u Europu?
Intervju Ivice Todorića beogradskom, hm, ajmo reći, tabloidu Press izazvao je – po običaju – razna reagiranja, uglavnom očekivana. Te što on tu ima hvaliti Srbiju; te kako je to moguće, ljudi, da su u Srbiji uvjeti poslovanja bolji nego u Hrvatskoj? Škandal! Itd. Todorić je, dapače, dodao i da bi srpski kapital bio dobrodošao u Hrvatskoj i da nije istina da srpska roba u Hrvatskoj nije dobrodošla.
Onda se pojavila vijest da je Emil Tedeschi od Atlantic grupe kupio slovensku kompaniju Droga Kolinska, čije su sestrinske tvrtke i dijelovi beogradski Soko Štark i još jedna tvrtka. Zbog toga je, čujem, nastala stanovita indignacija među Slovencima: eto su nam upali Hrvati, pa još doveli i Srbe. Netko je čak upotrijebio termin 'eklatantni bezobrazluk', ako sam dobro čuo na nekom radiju.
Moram priznati da ne razumijem najbolje te uzrujane osjećaje – osim ako netko nije pretrpio financijsku štetu u smislu izgubljene očekivane dobiti. Znate ono: a mogao sam ići ulicom i naći novčarku s pet tisuća eura...
Ako je Todorić zaključio da mu se isplati poslovati u Srbiji, mora biti da je za to imao nekakav dobar razlog. Isto vrijedi i za Tedeschija i slovensko-srpski konglomerat koji je zbog nekog svog razloga kupio za povelik novac, promišljeno, nadamo se. Kapital, nofci, kak bi rekli v Zagorju, ima svoju pamet i neizbježnu logiku koja ga vodi tamo gdje ići mora – ako ne želi izgubiti tržišta i prateće profite zbog kojih i postoji. Todorić i Tedeschi moraju pratiti tu logiku, što god Hrvati, Slovenci i Srbi o tome mislili.
Tedeschi, pretpostavljam, misli slično o Todoriću: Droga Kolinska zdrava je tvrtka, srbijanski elementi osiguravaju joj povoljnije cijene od europski uređene konkurencije na tom segmentu tržišta. Todorić tek ima dobre razloge da se u Srbiji angažira: jeftina radna snaga, neiskorištene velike mogućnosti poljoprivrede zbog nedostatka pravih investicija (siromaštvo, ukratko), obećanja državnih poticaja vanjskom investitoru, porezne i druge pogodnosti s namjerom privlačenja kapitala. Molim.
Tu sada imamo staru, dosadnu i poznatu priču: srpski nacionalisti reže na 'hrvatske pare', hrvatski nacionalisti reže na 'srpsku infiltraciju', slovenski nacionalisti reže na te 'proklete južnjake' koji bi preko Slovenije da se uvuku u Europu na mala vrata. Svi oni misle – ili se samo prave da misle – da je nešto 'njihovo' tu sada ugroženo. Prije će biti da se prave, inače bi bili budale, a nekako mi ne sliče budalama.
To me sve skupa podsjeća na protupravnu korist koju su iz raspada bivše, prethodne i nekadašnje trule Jugoslavije izvukli pisci, pjesnici i nogometaši: što je konkurencija manja, to su oni veći. Pa tako imamo Akademije znanosti, Pisce od epohalnog nacionalnog značaja, nogometaše koji su u velikoj konkurenciji bili općinska B-liga, a sada su prva liga. Moram priznati da jedva čekam dan kada će se cijela ova 'naša balega', kako nas sve skupa zove moj prijatelj Sinan Gudžević, lingvist planetarnog značaja, uključiti u tu Europu: pa se ti onda kvalificiraj u europsku ligu u nogometu, objavi knjigu koja će Europu osvojiti, istakni se u znanstvenoj disciplini itd. Polako! To se već događalo malim srednjoeuropskim narodima, ali se valjalo potruditi. Dosta, dakle, ovog našeg nacionalnog šibicarenja i patriotsko-domoljubnog hohštapleraja. Znamo se.
To isto vrijedi i za poduzetnički kapitalizam: nađi sebi mjesto, procjep, slot u koji ćeš se progurati cijenom i kvalitetom, u konkurenciji ozbiljnih takmaca. Pa, ako nađeš - halal olsun, što vele u Bosni. Svršeno je s balkanskim tipom prvobitne akumulacije, sa '200 obitelji', s 'našim tajkunima' (za razliku od 'nama tuđih'), s pljačkom građana i poreznih obveznika, s 'ugrađivanjem' (lijepi naš izraz) u trgovinu oružjem, sa šleperima punim dinara i s pljačkaškim privatizacijama. 'Tko je jamio, jamio je', što reče onaj profesor političke ekonomije kojega je Nobelova nagrada nepravedno mimoišla (valjda zato što je Hrvat, rekao bi neumrli Tuđman).
Tu dolazimo na taj delikatni dio priče: znaju naši združeni tajkuni bez granica sve ovo mnogo bolje od mene i od vas, štioci moji mili. Ta Europa čini im se zgodna za poslove, ali tek kada budu bili spremni; još nisu, jer je ostalo još za jamiti. To je lijepo, u svojemu sjajnom stilu, objasnio još Sv. Augustin u 'Ispovijedima': 'Gospodine, oslobodi me svih kušnji – ali ne baš odmah.'
Jasno je, dakako, našim združenim tajkunima da kapital ima rasti i širiti se, da su umjetne 'nacionalne' i etničko-vjerske razlike probijene i prevladane u ime Moloha, da oni komunistički Kinezi u međuvremenu završavaju epohalna planetarna posla i da se valja nad time zamisliti. Nije njima lako: tu im neki sindikati podmeću 'klipove u kotače' (J. B. Tito dixit), neke političke stranke zaista nemaju mjere u 'ugrađivanju', a ni državne administracije nisu bez apetita. Nemojmo samo zbog toga suosjećati s tajkunima: praf im budi, sami su stvorili tog nametnika od političke klase, pa im sada pije krv.
