TIJEKOM RATA U HRVATSKOJ

Sve izbjeglice imale ista prava

23.11.2009 u 16:25

Bionic
Reading

Svi prognanici i izbjeglice imali su tijekom rata i nakon njega u Hrvatskoj ista prava i nije pravljena nikakva razlika po nacionalnosti, izjavio je u ponedjeljak pred Haaškim sudom negdašnji predstojnik vladina Ureda za prognanike i izbjeglice Lovre Pejković koji svjedoči u predmetu "Gotovina, Čermak i Markač".

"Odredbom o statusu prognanih i izbjeglih, svi prognanici i izbjeglice dobili su pravo na nužan smještaj, prehranu, novčanu pomoć, besplatnu zdravstvenu zaštitu, školovanje i pravo na psihosocijalnu pomoć. Nikakve razlike nije bilo po nacionalnom statusu... U navedenim su pravima svi bili izjednačeni", kazao je Lovre Pejković, svjedok obrane generala Mladena Markača.

Sudskom vijeću je objasnio da su prognanici bili hrvatski državljani protjerani s okupiranih područja, a izbjeglice su bili hrvatski državljani izbjegli u treće zemlje i strani državljani izbjegli u Hrvatsku. "Prema njima je Hrvatska postupala u skladu sa Ženevskom konvencijom", kazao je Pejković. Opisujući prognaničku i izbjegličku krizu, Pejković je podsjetio da je u jednom trenutku Hrvatska skrbila i za 750.000 ljudi, što prognanika iz vlastite zemlje, što izbjeglica iz BiH.

"Izbijanjem rata u BiH, egzodus stanovništva je tekao preko Hrvatske. Kad se uključila međunarodna zajednica, brojka prognanih i izbjeglih ustalila se na oko 450.000, a Hrvatska je za skrb o njima trošila oko 550 milijuna američkih dolara na godinu", objasnio je. Ured se, kako je istaknuo, financirao iz državnog proračuna, a pomoć međunarodne zajednice nikada nije premašivala 10 posto.

Opisujući stanje na terenu, osvrnuo se na 1992. i dolazak međunarodnih mirovnih snaga (UNPROFOR), koje, kako je istaknuo, nisu pridonijele ublaživanju humanitarne krize.

"Ne samo da se prognanici nisu vratili već je tijekom mandata UNPROFOR-a prognano još 12.000 ljudi, a 600 ih je ubijeno. Okupacijsko stanje je zabetonirano", rekao je Pejković. Opisujući kako su zbog toga zahtjevi od ureda postali još veći, dodao je: "Hoteli, škole, radnička odmarališta, barake... pretvoreni su u utočišta za skrb o prognanima i izbjeglima."

Sucima tročlanog vijeća objasnio je kako su se sastavljala redovita statistička izvješća o broju prognanih i izbjeglih, uz napomenu da je uz pomoć USAID-a 1997. obavljena "preregistracija" i da je od tada Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice (UNHCR) imalo izravan ulaz u njihovu bazu podataka.

Istaknuo je da je rad vladina ureda u evidentiranju i pomoći prognanima i izbjeglima, a poslije i u programu povratka bio pod "stalnim i snažnim nadzorom međunarodnih organizacija, u prvom redu UNHCR-a, OESS-a i UNDP-a". Govoreći o programu povratka, kazao je da je u početku povratak bio individualan, a da je potpisivanjem Sporazuma o normalizaciji između Hrvatske i SRJ u kolovozu 1996. počeo i organiziran povratak izbjeglica. Nositelji procedure povratka, rekao je svjedok na kraju iskaza, bili su vladin ured, UNHCR, MUP, ministarstvo pravosuđa i lokalna samouprava.