KOMENTAR NENADA ZAKOŠEKA

Što možemo očekivati od hrvatskih stranaka?

23.07.2009 u 16:20

Bionic
Reading

Kvalitetan pomak hrvatske politike bit će moguć ako stranke razviju sposobnost provedbe sadržajno specifičnih i dosljednih politika. Drugi je uvjet da se birači oslobode ideoloških tereta prošlosti i svoj glas daju programima koji će omogućiti izlazak iz krize i ekonomski razvoj

Čelnici SDP-a HNS-a i IDS-a sastali su se 15. srpnja u Kastvu i dogovorili suradnju na predstojećim – redovitim ili prijevremenim – parlamentarnim izborima. Je li to važna novost? Zapravo nije. Te tri stranke već tradicionalno tvore segment lijevog centra u hrvatskom političkom spektru. Sudjelovale su u prvoj vladi lijevog centra Ivice Račana 2000-2002. (HNS i u drugoj), a na nedavnim lokalnim izborima usko su surađivale u većini županija – gdje god su postojali uvjeti za to i gdje međusobni odnosi nisu narušeni specifičnim lokalnim sukobima, kao u Zagrebu. Smisao je kastavskog istupa čelnika SDP-a, HNS-a i IDS-a, dakle, uglavnom simboličan: da se demonstrira zajedništvo i spremnost na preuzimanje vlasti ako se za to ukaže potreba. Naravno, kako je osobito naglasio Zoran Milanović, raspadne li se vladajuća koalicija, nema preuzimanja vlasti bez prijevremenih izbora, formiranjem nove većine u Saboru: birači moraju dobiti priliku da u potpuno izmijenjenim okolnostima u odnosu na izbore 2007. pokažu kome žele dati mandat da vlada.

Nenad Zakošek je profesor na Fakultetu političkih znanosti koji trenutačno predaje na kolegiju Teorije društvenog razvoja. Rođen je 10. 10. 1957. u Slavonskom Brodu, diplomirao je na FPZ-u, a doktorirao na Otto Suhr Institutu, Freie Universität Berlin. Kao znanstvenik intenzivno proučava političke teme, a osobito izbore, stranke i hrvatski parlament. Autor je niza znanstvenih radova.

Da bismo razumjeli zašto 'kastavska koalicija' zasad ne znači ozbiljan pomak u hrvatskoj politici, moramo je smjestiti u kontekst dvadesetogodišnje povijesti višestranačja u Hrvatskoj. Razvoj hrvatskog stranačkog sustava svojevrsna je anomalija u postkomunističkim europskim zemljama: riječ je, naime, o najstabilnijem stranačkom sustavu u Srednjoj i Istočnoj Europi. Nigdje drugdje dvije najjače stranke na izborima 1990. godine – u Hrvatskoj su to HDZ i SDP – nisu do danas opstale kao najjači politički akteri. U Poljskoj, primjerice, dvije danas najjače stranke, Građanska platforma i Pravo i pravednost, nisu ni postojale krajem devedesetih. U Bugarskoj su se na desnici već triput smijenile pobjedničke stranačke formacije koje se na prethodnim izborima uopće nisu natjecale. U Slovačkoj je vladajuća lijeva stranka Smer nastala tek 1999. godine.

HRVATSKO DRUŠTVO IDEOLOŠKI PODIJELJENO

Odakle ta neobična stabilnost hrvatskoga stranačkog sustava, koja se očituje i kao tendencija k bipolarizaciji, podjeli na desni i lijevi politički tabor? Prvi je razlog činjenica da je hrvatsko društvo duboko ideološki podijeljeno posljedicama građanskog rata 1941-45, koje su nepromijenjeno 'zamrznute' do danas i još uvijek definiraju što je desno i lijevo u Hrvatskoj. Snažan politički utjecaj Katoličke crkve, koja stabilizira desnicu i produbljuje polarizaciju prema sekularnoj ljevici, dodatno učvršćuje stabilnu bipolarnu strukturu. HDZ i SDP su, dakle, samo izraz ideološke podijeljenosti društva.

Drugi je razlog za stabilnost stranačkog sustava vitalnost upravo tih dviju najjačih stranaka. HDZ je nastao kao nacionalni pokret u uvjetima borbe za uspostavu samostalne države i njezinu obranu i do danas je zadržao svoj široki mobilizacijski potencijal. To mu omogućuje da privuče široki spektar desnih birača i tako spriječi svaku učinkovitu desnu konkurenciju. Zato HSP i HDSSB danas postoje samo kao marginalne protestne stranke i potencijalni HDZ-ovi partneri, a HSS je reduciran na regionalnu stranku i zaštitnika uskih interesa jednog segmenta seljaštva. S druge strane, SDP je nakon krize početkom devedesetih godina opstao kao stožerna lijeva stranka, preživio je sve pokušaje raskola i marginalizirao lijevu konkurenciju. Dakako, u uvjetima izbornog sustava koji jamči visoku razmjernost, lijevi centar je ipak heterogeniji od desnice, te stoga i HNS i IDS opstaju kao nacionalno relevantni akteri.

FOTELJE VAŽNIJE OD IDEJA

Iznimna stabilnost hrvatskog stranačkog sustava, koja je pridonijela konsolidaciji demokracije, ima i svoje naličje: nedovoljnu konkurenciju i nedostatak programskih sadržaja u stranačkom natjecanju. Osobito se HDZ i SDP mogu osloniti na vjernost svojih ideološki motiviranih birača i ne moraju se truditi oko razrade programa. Upotrijebimo li jednu politološku tipologiju, hrvatske su stranke dominantno akteri koji teže stjecanju položaja (office-seeking), a potpuno zanemaruju borbu za specifične političke sadržaje (policy-seeking).

Zbog toga ni velika koalicija, po mom mišljenju, nije odgovor na deficite hrvatske politike, unatoč dramatičnim izazovima s kojima je suočena: ona bi smanjila konkurenciju i potragu za alternativnim politikama, umjesto da je poveća. Za sadržajne političke inovacije potrebna je smjena vlasti, a ne njezin kontinuitet. Djelomice to pokazuje i HDZ-ov poraz 2000. i iskustvo vlasti šesteročlane koalicije, koja nije samo prevladala autoritarne devijacije Tuđmanove epohe, nego je omogućila i inauguraciju novih politika, poput orijentacije na europsku integraciju Hrvatske, izgradnje prometne infrastrukture i državno poticane stanogradnje. Ipak, koalicijska vlada nije uspjela prevladati obrazac politike office-seeking, orijentiran na distribuciju položaja. Zato su joj s pravom birači izrazili nepovjerenje na izborima 2003.

Tu leži i razlog drugog paradoksa hrvatskoga stranačkog pluralizma: birači uglavnom ostaju vjerni glavnim strankama, ali su istodobno krajnje skeptični prema strankama općenito i nemaju gotovo nikakvog povjerenja u njih. Predizborna istraživanja Fakulteta političkih znanosti pokazuju da manje od 10 posto birača ima povjerenja u stranke, a tek ih oko petine ima povjerenja u Sabor ili Vladu.

Pouka za stranke lijevog centra, ali i za hrvatske birače, glasi: kvalitetan pomak hrvatske politike bit će moguć ako stranke razviju sposobnost formuliranja i provedbe sadržajno specifičnih i konzistentnih politika. Drugi je uvjet, naravno, da se birači oslobode ideoloških tereta prošlosti i svoj glas daju programima koji će omogućiti izlazak iz krize i ekonomski razvoj. Iskustva nekih starih demokracija, primjerice skandinavskih zemalja, Nizozemske ili Irske, pokazuju nam da je to moguće. No, istodobno, iskustva nekih drugih demokracija, poput Italije, Portugala ili većine latinoameričkih država, pokazuju nam da i demokratska politika može ostati zarobljena unutar obrasca office-seeking, osuđena na smjenu konkurentskih političkih elita bez razvoja.