Bila je to ujedno i prva službena reakcija članova ERS-a na prošlotjedno priopćenje ministra znanosti i obrazovanja Predraga Šustara da je konačno, nakon što je Vlada već pala i postala tehnička, prihvatio njihov zahtjev da ih razriješi.

Njezin čelnik Boris Jokić ukratko je ponovio ključne razloge zbog kojih su od ministra Predraga Šustara tražili razrješenje. Istaknuo je da nisu imali izbora jer reforma ni u jednom trenutku nije imala ozbiljnu podršku novih vlasti, osim deklarativne – zakonski okviri koje je trebalo promijeniti kako bi se nastavila nisu promijenjeni tako da se danas javna rasprava o kurikulumima vodi nezakonito, financijska sredstva, koja su trebala biti osigurana iz Europskih socijalnih fondova za njezino financiranje, nisu bila povučena, ljudima koji su radili na njoj troškovi i honorari nisu bili pravovremeno pokrivani, Ministarstvo ih nije štitilo ni kada su bili izloženi lažima i klevetama raznih desničarskih portala, pa čak ni kada im se fizički prijetilo, ne samo preko internetskih stranica i društvenih mreža već i uživo, u njihovim vlastitim prostorijama.

Jokić je još jednom najavio da će pomoći svima koji će eventualno nastaviti njihov rad i uputio dvije važne pozitivne poruke: kako vjeruje da Hrvatska može provesti ovu reformu te da je posebno zadovoljan činjenicom da su on i ljudi koji su s njim surađivali uspjeli pokrenuti Hrvatsku i prvi put u fokus interesa javnosti i političkih rasprava smjestiti temu koja to stvarno zaslužuje – obrazovanje bez kojeg nema budućnosti ni za mlade ni za Hrvatsku kao državu.

I uistinu, od osnutka Hrvatske do danas nitko nije uspio na ovakav način okupiti građane oko važnog društvenog cilja i na ulice izvući 50-ak tisuća građana da unisono i glasno, skandirajući traže ostavku nekog ministra.

Kronologija slučaja

Kako smo u više navrata pisali, već je od prvih dana dolaska novih garnitura na vlast, u siječnju, bilo jasno da je kurikularna reforma otpisana. Malo tko tada je povjerovao da se odluka 'Zaustaviti pokrenuti proces trenutačne kurikularne reforme' u smjernicama vladajućih zatekla tek pukom greškom.

Štoviše, Jokić i njegova ekipa očekivali su da bi moglo biti problema još i prije izbora. Naslućivao je to svatko tko je pratio ranije pokušaje uvođenja pomaka u obrazovnom sustavu. Sjetimo se, primjerice, nastojanja da se u škole uvede zdravstveni odgoj. Reakcija radikalnih konzervativaca i opskurnih fundamentalističkih udruga bliskih Crkvi bila je žestoka. Po hitnom postupku na turneju po Hrvatskoj pozvana je kontroverzna američka kršćanska aktivistica Judith Reisman. Njoj je pripala sveta dužnost da hrvatsku javnost upozori kako će takav sadržaj, navodno utemeljen na istraživanjima pedofila, djecu zatrovati 'erototoksinima' zbog kojih će vrlo rano postati sklona masturbaciji i promiskuitetu, da bi se pretvorila u lak plijen za pedofile. Poveći dio akademske zajednice dočekao ju je kao gurua, ljubio joj ruke i povjerovao svim njezinim pričama, čak i onima o erototoksinima čije postojanje nitko nikada nije znanstveno dokazao.

Slično je napadan i građanski odgoj, kao ideološki predmet kojemu je glavni cilj promovirati lijevo-liberalnu ideologiju. I tada su desni ekstremisti vikali da nemaju ništa protiv spolnog ili građanskog odgoja, s tim da bi trebalo prepustiti katoličkim udrugama i njima bliskim ljudima da ih kroje. Nisu imali problema s predmetima, imali su sa suvremenim svjetonazorom koji, kako su neki isticali, eventualno može biti dobar za kulturni krug skandinavskih i sličnih zemalja, ali ne i za nas. Pritom su se vodili logikom prema kojoj bi velika većina Hrvata prirodno svojoj djeci trebala željeti točno ono što im oni žele jer je u Hrvatskoj oko 86 posto katolika, a tko bolje od njih zna kako treba misliti i željeti 'pravi katolik'?

Nema velikih reformi bez velikog konsenzusa

Jokić je, dakle, naslućivao što ga čeka. Očekivao je rafalnu paljbu iz opskurnih udruga i prije formiranja novih vlasti. No znao je da je reforma obrazovanja puno važnija od toga hoće li se neki naslov naći na popisu lektire ili od toga hoće li u uvodu u kurikulum prirodoslovnog područja pisati da učenici trebaju razvijati prirodoslovni svjetonazor.

Međutim, članovi skupine nisu mogli predvidjeti da će se opskurne stranke, čiji su predstavnici na izborima skupljali po nekoliko stotina glasova, uvući u Sabor i preko Domoljubne koalicije u obrazovnu, kulturnu, medijsku i drugu politiku uspjeti nametnuti vrlo fundamentalistički konzervativni svjetonazor. Nisu mogli očekivati da će na posvećene u takvom svjetonazoru nailaziti u akademskim krugovima čak i među akademicima i profesorima u STEM području. Vjerojatno nisu vjerovali da će se čak i akademski građani služiti prljavim kampanjama, klevetama, krivotvorinama i lažnim optužbama, čime god treba da sruše kredibilitet reforme i ljudi koji su radili na njoj. Nisu očekivali da će biti napaljenih medija koji će ići toliko daleko da će ih optuživati da rasipnički troše državni novac ako ih se nekolicina okupi u termama Jezerčica, jednima od najjeftinijih u Hrvatskoj. Nije im padalo na pamet da bi se netko usudio stotine hrvatskih nastavnika, ljude iz same baze, koji ponajbolje znaju kako je raditi s učenicima, a od kojih su se mnogi dokazali sjajnim uspjesima, nazvati osrednjim provincijskim kadrom. Nije im padalo na pamet da će biti političara koji će im radi osobnih interesa odjednom okrenuti leđa mada su im do jučer davali punu javnu podršku. A Jokić zasigurno nije očekivao ni da će ga ministar, zbog karizme koja ga prati, za kraj optužiti da si je gradio kult ličnosti. Kao i velik dio građana, Jokić i njegovi ljudi bili su nespremni za razmjere iznenađenja kakve im je pripremio 'Timov tim'. A Timov tim je cijelo vrijeme govorio jedno: 'reforma se nastavlja', a mislio i radio dijametralno suprotno: 'Kada ovu oklevetamo i izgladnimo, nastavit ćemo ju po našim pravilima', onako kako je i bilo zapisano u smjernicama.

Ima li nade?

Kako smo već naveli, Jokić je danas ponovio kako vjeruje da će se reforma nastaviti, s njegovom skupinom ili bez nje. Naravno, u ovoj godini za takvo što je prekasno. Rekao je i da je spreman pomoći onima koji će ga naslijediti. Nema sumnje da je svima koji su radili na kurikularnoj reformi teško zamisliti da bi sav trud koji su uložili još jednom, kao i svi prijašnji, mogao završiti u nekoj ladici.

Konačno postoji mogućnost da na sljedećim izborima pobijedi opcija koja će biti sklonija reformi, pa se možda i ERS vrati u život. No nakon brojnih neuspjelih pokušaja da se u našem sustavu obrazovanja napravi pozitivan pomak, kakvima svjedočimo već nekoliko desetljeća, u njegov optimizam danas je malo teže povjerovati. Naime, iskustva drugih zemalja pokazuju da su velike reforme školstva kretale tek nakon što je o njima bio postignut širok konsenzus svih velikih stranaka i velike većine građana. Primjerice, takvim su tijekom išle stvari u Finskoj koja je značajno unaprijedila svoje obrazovanje ozbiljnim reformama. Ta je zemlja krenula u reforme tek nakon što su i lijevi i desni i centar shvatili da bez kvalitetnog obrazovanja nemaju budućnosti. No oni su do toga došli još 70-ih godina prošlog stoljeća. Prije toga bili su uglavnom poljoprivredna zemlja s drvenom građom kao glavnim izvoznim proizvodom.

Može li se u Hrvatskoj očekivati takav konsenzus? Teško. Možda jedino ako se reformira hrvatska desnica. Iskustvo nas uči da velike reforme i osjetljive poteze u Hrvatskoj uglavnom može vući samo desnica, osobito ako u tome ima neku potporu ljevice. Vidjeli smo što se dogodilo kada je lijeva vlast pustila balon o mogućoj provjeri tvrdnji da su neki branitelji nelegalno stekli velike povlastice. Pokušajmo samo zamisliti što bi se dogodilo Ivici Račanu da je pokušao izručiti generale u Haag ili da je Ivo Josipović sa Srbijom potpisao sličnu deklaraciju kakvu je ovih dana potpisala Kolinda Grabar Kitarović. Tko zna koliko bi šatora niknulo po trgovima gradova, koliko bi se mimohoda zaredalo od splitske Rive do zagrebačke Savske i koliko bi autobusa pohodilo metropolu iz svih 'hrvatskih' krajeva, uključujući i one u susjednoj BiH?

Konačno, kako je sam svojevremeno primijetio Jokić, još i prije nego što je postao prvo lice reforme, naši političari se ionako sjete obrazovanja tek nakon četiri boce skupog vina. U svojoj viziji hrvatske budućnosti oni vjerojatno i imaju pravo. Što će nam visoko obrazovani kadrovi? Da rade po skladištima i kasama trgovačkih lanaca, po kafićima i restoranima na obali, po oranicama i pilanama, na ribarskim i turističkim brodicama, na pedalinama, po vinogradima i maslinicima, na naplatnim kućicama u nacionalnim parkovima, na štandovima tržnica, za volanima kamiona i autobusa? Ono malo fakultetski obrazovanih što nam treba za sve moguće industrije koje smo rasprodali i koje ćemo uskoro rasprodati ionako će doći izvana, a djeca političara nemaju se potrebe obrazovati u Hrvatskoj.

U cijeloj priči neku nadu daje jedna stvar - da su nakon velikih prosvjeda podrške Jokićevoj skupini po svim većim gradovima Hrvatske političari možda shvatili da su obrazovanje mladih, njihova zapošljivost, a time i budućnost osjetljiva pitanja na koja više neće moći zatvarati oči.