Financijska i monetarna kriza u Europi nagnala je većinu europskih čelnika na duboko promišljanje o ustrojstvu Unije. U kontekstu grčke krize zbog koje je odobren golemi financijski paket od 750 milijardi eura te prekršenih stavki ugovora iz Maastrichta i Pakta o stabilnosti, EU je, zaključuje većina političara, primorana na tjesniji oblik ekonomske suradnje da bi uspjela obraniti ne samo eurozonu već i vlastitu financijsku opstojnost. No konkretne ideje o jačem stupnju ekonomske integracije unutar EU-a tek se trebaju artikulirati.

Već je prvi susret europskih čelnika, francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja i njemačke kancelarke Angele Merkel, na temu novog oblika zajedničkog ekonomskog upravljanja u prvi plan iznio poznate nesuglasice i manjak međudržavne koordinacije u eurozoni.

Francuski prijedlog o revitalizaciji odnosi se tako samo na šesnaest zemalja eurozone koje bi između sebe uspostavile ekonomski ured koji bi potom regulirao nestabilnosti u eurozoni. Francuzi vlastiti prijedlog objašnjavaju potrebom za pragmatičnim rješenjima u aktualnoj situaciji, unatoč optužbama da bi upravo takvo rješenje izazvalo još veće podjele unutar Unije. Naime, financijska kriza samo je pojačala jaz unutar EU-a, zazivajući podjele na zemlje prvog i drugog razreda. U potonjoj bi se kategoriji tako našle južne države kao što su Grčka, Španjolska i Portugal koje su u međunarodnom tisku često nazivane 'najlošijim euro đacima' te nove članice poput Poljske.

Njemačka strana pak inzistira na očuvanju europske cjelovitosti navodeći da se odluke o zajedničkom ekonomskom upravljanju moraju donositi među svih 27 članica. Njemački prijedlog je s francuske strane napadnut kao novi pokušaj očuvanja hegemonske pozicije njemačke ekonomije na europskom tržištu budući da neke od novih članica, posebice Poljska, spadaju direktno pod njenu zonu utjecaja.

Čelnici dviju država iznijeli su različita opravdanja za tako divergentna viđenja iste i zajedničke problematike. Angela Merkel izjavila je da zbog demografskog starenja pučanstva Njemačka mora inzistirati na rigoroznoj financijskoj politici, dok Francuska upravo provodi ekonomske reforme u kojima će minimalna dob za odlazak u mirovinu progresivno biti podignuta na 62 godine do 2018. godine.

Jedino u čemu su se dvije zemlje složile jest da neće biti automatskog pokrivanja dugova unutar eurozone te da će zemlje koje bi stalno kršile pravila eurozone biti lišene prava glasa.