U Googleovom stožeru ovih dana vjerojatno kolektivno čitaju 'Don Quijotea', ne bi li razumjeli sanjarski i buntovnički duh Španjolaca koji svako malo prijete i zazivaju pravo na online privatnost. Nijedna druga zemlja EU-a nema toliko tužbi protiv pretraživačkog diva, a zadnja je podnesena neki dan, nakon što je plastični kirurg bezuspješno zatražio da se makne 20 godina stari članak o njegovom profesionalnom kiksu. Stvar možda ne bi bila toliko dramatična da se sporni tekst ne pojavljuje među prvim rezultatima pretrage kada se ukuca njegovo ime
Ponovno je izbio rat između Googlea i španjolskog zakonodavnog sustava. Ovog puta je povod članak u El Paísu iz 1991, koji donosi priču o katastrofalnom estetskom zahvatu dr. Gudottija Russoa. Jasno, premda je estetski kirurg u međuvremenu napravio respektabilnu karijeru, rezultati Googleove pretrage vezane za njegovo ime ne izgledaju nimalo lijepo, a i ne daju se plastično operirati.
No doktor je samo jedan od osamdeset pravnih i privatnih osoba koje u Španjolskoj tuže Google za povredu privatnosti. Suci su pretežno na njihovoj strani i u pripremi je prebacivanje slučajeva na Europski sud pravde u Luxemburgu
Ukratko, španjolski je zakonodavac zatražio od pretraživačkog giganta da makne sve osobne podatke iz svojih rezultata pretrage, što je poprilično sulud zahtjev koji bi praktički cenzurirao pola weba. Iz Googlea pak taktički pristojno odgovaraju da španjolski regulator privatnosti prekoračuje svoje ovlasti i zapravo krši europski zakon o zaštiti podataka. Usput budi rečeno, isti taj zakon (star 15 godina i umnogome neadekvatan u današnjim okolnostima), na koji se referiraju španjolski advokati privatnosti, bit će u skorijoj budućnosti reformiran. U kojem smjeru, možemo samo naslutiti.
Naime, sve su jači zahtjevi u nekim članicama Europske unije da se zakonski regulira nešto što se naziva 'pravo na zaborav'. U Francuskoj će legislativa koja isto pravo prepoznaje i priznaje biti skoro ratificirana u narodnoj skupštini, a o važnosti njegovog uvažavanja i pravne formulacije već je govorila i Europska komisija.
Razlika između interneta i starih medija je ponajprije u tome što podaci na webu teoretski mogu ostati zauvijek, a očito da i dekadama stare vijesti mogu imati prioritet u online pretragama. Baš kao i u slučaju WikiLeaksa, poanta će biti pronaći tijesan put između prava na informaciju i izražavanje te prava na privatnost. Vivane Reding, europska povjerenica za pravdu, temeljna prava i državljanstvo, predložila je vlastitu varijantu prava na zaborav.
'Bog oprašta i zaboravlja, ali web nikada', kazala je u govoru krajem prošle godine. Ukoliko prođe njezina inačica zaboravnog zakonodavstva, korisnici bi mogli tražiti od web stranica ili, recimo, Facebooka da zauvijek izbrišu njihove e-mail adrese, slike i bilo koje druge privatne podatke.
Od britanskih stručnjaka za područje interneta i zaštitu osobnih podataka, poput Richarda Thomasa, čujemo pak da će možda biti moguće brisanje privatnih informacija ukoliko su one dane svojevoljno, no za stvari koje se na ovaj ili onaj način tiču javnosti, poput zločina ili profesionalnog propusta, to će biti nemoguće provesti.
