'U ovoj državi nitko ne šljivi dijete. Nitko!' rekla je za tportal Asenka Kramer, predsjednica udruge Dijete-razvod. No, osim djece, država ne šljivi ni očeve. Njihova je uloga u djetetovom životu nakon razvoda izjednačena sa svotom koju za dijete plaća majci. No kada su prava očeva, a time i prava djece koja imaju pravo na oba roditelja, u pitanju, čini se da živimo u nekom prošlom stoljeću: stereotip da je otac isključivo hranitelj obitelji itekako je prisutan
Iako su žene u mnogo društvenih segmenata diskriminirane, kada su u pitanju brakorazvodne parnice i dodjeljivanje skrbništva nad djecom, zakoni, policija, sudovi i Centri za socijalnu skrb, diskriminirani su muškarci. Čak 37 posto razvoda je konfliktno što znači da se bivši supružnici nisu u stanju dogovoriti oko skrbi za dijete te se spore oko skrbništva.
Pritom kraći kraj uglavnom izvlače očevi: o skrbništvu ne mogu niti pomišljati, a dijete viđaju na kapaljku, ovisno o dobroj volji majke. Pravosudni procesi su dugogodišnji, a odnos oca i djeteta u tom je periodu trajno narušen.
'Otac je lovac, a majka odgojiteljica'
Svi oni očevi koji se nisu pomirili s pravosudnim žrvnjem u koji su upali želeći samo i nakon razvoda ostati i dalje tate, sve glasnije upozoravaju na diskriminaciju. 'Udruga je osnovana na temelju vlastitih iskustava. Mi smo na vlastitoj koži osjetili što znači kada otac želi zaštititi interes djeteta na sudovima i u Centrima za socijalnu skrb', rekao nam je Oliver Čanić, predsjednik Udruge za ravnopravno roditeljstvo.
Iako je za mentalno zdravlje djeteta nužno da u odgoju sudjeluju oba roditelja nakon razvoda te da zajednički donose odluke koje su u interesu djeteta, institucije postupaju drukčije. 'Očevi su šikanirani', ogorčen je Čanić koji se pita je stav da je otac lovac koji skrbi za obitelj, a majka ona koja čuva djecu iza nas.
Svaki član Udruge ima svoju bolnu priču. Većina njih godinama se bori za svoja prava kao očeva te za pravo svoga djeteta koje ima pravo na oba roditelja, ne samo na majku. Iz njih su teški brakorazvodni procesi; debeli fascikli s raznoraznim rješenjima kao dokaz dugogodišnje pravne borbe, uredno su složeni, a svima im je zajedničko jedno: ne prestaju pričati o svojim mališanima koje neki od njih zbog lažnih prijava za zlostavljanje nisu vidjeli mjesecima.
Čanić upozorava da je situacija u drugim zemljama bitno drukčija: hoće li otac viđati dijete ne, ovisi o dobroj volji majke. 'Roditelji iz Austrije ne znaju što uopće znači pojam 'opstruiranje kontakta s djecom'. Kada su donese odluku o viđanju djeteta, to se mora poštivati. Kod nas je otac nemoćan kada majka opstruira kontakte bez obzira na sudsku odluku. Institucije bi trebale sankcionirati takve stvari, a one se ne drže odluke koji su same donijele', pojašnjava Čanić.
Kaže da je u Švicarskoj opstruiranje kontakata s roditeljem s kojim dijete ne živi potpuno nepoznat način manipulacije, dok u većini europskih zemalja nakon prvog nepridržavanja sudske odluke o viđanju djeteta slijedi sankcija te ponovna sudska odluka o skrbništvu.
Kvaka 233
No diskriminacija onog roditelja s kojim dijete ne živi, što su u Hrvatskoj uglavnom očevi, ne čudi s obzirom na Obiteljski zakon, tj. članak 233. koji je najbolja podloga upravo za to.
Naime, članak glasi ovako: 'Čuvanje, njega i skrb koju za malodobno dijete ulaže roditelj s kojim dijete živi vrijednosno su izjednačeni s novčanim iznosom koji daje za uzdržavanje roditelj s kojim dijete ne živi.'
To bi značilo da je, po zakonu, jedina uloga roditelja koji nije dobio skrbništvo uredno uplaćivati alimentaciju. Tu sva ostala prava prestaju! Autori Obiteljskog zakona očito su pronašli cijenu roditeljske ljubavi; je li otac koji plaća 900 kuna alimentacije po toj logici lošiji roditelj od onog koji ima veća primanja, pa za alimentaciju izdvaja nekoliko tisuća kuna?!
Da stvar bude gora, članak 233. u potpunosti je kontradiktoran s člankom 98. istog Zakona 'Uzdržavanje djeteta dužnost je i pravo roditelja' i članka 209. koji glasi: 'Roditelji su dužni uzdržavati svoje malodobno dijete.'
Iako se u Saboru u petak raspravljalo o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona, sporni članak 233. nije diran. 'Nismo o tome ništa govorili jer su izmjene bile tehničke naravi', rekla nam je Milanka Opačić, predsjednica Saborskog odbora za obitelj, mladež i šport. No kaže da se ona godinama zalaže za pravo oba roditelja da jednako skrbe o svojoj djeci.
I ona je potvrdila da je praksa u Europi drukčija. 'I mi bismo morali uvesti mehanizam da se pokrene postupak promjene skrbništva ako roditelj ne da drugom viđati dijete', kaže Opačić. Smatra da je veliki problem needuciran kadar u pravosuđu. 'Mi smo prije sedam-osam godina u Zakon uvrstili obiteljske odjele koji bi radili na skrbništvima i razvodima. To nije zaživjelo jer u pravosuđu i dalje funkcionira po načelu svi rade sve', zaključuje Opačić.
S njom se slaže i Gordana Buljan-Flander, dugogodišnja ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba: 'Stručnjaci koji su uključeni u proces konfliktnog razvoda pre malo znaju i vode računa o interesima djeteta. Često se igraju Poncija Pilata a djeci prođe vrijeme koje im je najgori neprijatelj.'
Manipulacija kao oružje
Roditelj s kojim dijete živi često djetetu ispire mozak te ga okreće protiv drugog roditelja. Stručnjaci kažu da nakon dvije godine neprestanog uvjeravanja dijete u potpunosti prihvati takav stav i ne želi vidjeti roditelja s kojim ne živi.
Sve se češće pojavljuju i prijave za seksualno zlostavljanje koje služe samo jednome: manipulaciji. 'Više je nedokazanih slučajeva seksualnog zlostavljanja kada se roditelji razvode nego kada razvod nije u tijeku', kaže Buljan-Flander. Pritom nije samo riječ o prijavi majki da otac seksualno zlostavlja dijete, već i o očevima koji za isto optužuju nove partnere majke djeteta.
'Nedavno smo imali slučaj gdje je majka dijete od četiri godine uvjerila da ga otac seksualno zlostavlja, a dijete nam je to i nacrtalo. No kada smo s njime razgovarali, otkrili smo da dijete ne pokazuje autentične osjećaje, nego je to ponavljalo kao naučeno te potvrdilo da ga mama u to uvjerava', kaže ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba te spominje i primjer oca koji je tvrdio da novi partner djetetove majke zlostavlja njegovu curicu. 'Zapravo je on tim uvjeravanjima zlostavljao svoje dijete', pojašnjava Buljan-Flander.
Plemenski savez
Nažalost, sustav manipulaciju uglavnom ne prepoznaje i staje na stranu onog roditelja koji koristi takve metode. Buljan-Flander kaže da je imala slučaj gdje je sustav nakon četiri-pet godina shvatio da roditelj manipulira; pokrenuli su postupak, no dijete je u tom periodu već bilo oštećeno i drugog roditelja više nije željelo vidjeti.
'Neki roditelji voze svoje jer su preplavljeni potrebom da kazne bivšeg partnera. U taj plemenski savez dobiju i cijelu svoju obitelj, a svi pritom zaborave na dijete. Na takve roditelje treba ići sankcijom', zaključuje Buljan-Flander.
Dijete daju liječenoj narkomanki ili alkoholičarki, ali ne ocu
Asenka Kramer, predsjednica udruge Dijete-razvod, ogorčena je na sustav,na sudove i centre za socijalnu skrb. 'Ni ne gledaju dijete, oni gledaju papire; tu nema kontrole ni odgovornosti. Dijete nitko ne šljivi u ovoj državi. Nitko', ogorčeno je Kramer.
Kaže da je upoznata sa slučajem gdje je dijete dodijeljeno majci koja je liječena narkomanka. Socijalna radnica je ocu rekla da to ne znači da je loša majka. 'Ja mislim da znači', kaže Kramer. Također je spomenula slučaj iz Karlovca. Dijete je dano majci alkoholičarki jer su tvrdili da će je dijete motivirati da se liječi. Majka ga je skoro zaklala, dijete je preživjelo. Nakon što je izašla iz zatvora, vještak je preporučio da dijete što prije uspostavi kontakt s njom', kaže Kramer.
