Stanoviti Siniša Vučinić iz Trebinja postao je, u nedostatku drekavaca i pilića s dvije glave, medijska atrakcija ovoga rujna u Beogradu. Riječ je o inače dosadnom i nepodnošljivom bukaču i skandalmaheru čija ubrojivost nije baš zajamčena, ali – i to je razlog zašto ga spominjemo – ima ludila sa sustavom, kao i ludila koja su društveno i politički poželjna u danim okolnostima
Vučinić ima svoju veselu političku povijest. U jesen strašne 1991. pojavljuje se na beogradskim ulicama i drži vatrene antisemitske govore: da sve Židove treba iz Srbije protjerati, a njihovu imovinu zaplijeniti itd. Onda se mota oko zloglasnog Mirka Jovića i njegovih Belih orlova, oko Šešeljevih radikala i sličnih zločinačkih paravojno-kriminalnih grupacija, pazeći dobro da se ne prevari i priđe malo bliže crti bojišnice.
Tada daje intervju za njemački Der Spiegel, hvali Hitlera, hvasta se svojim ratnim junaštvima i uopće skandalizira novinarku Renate Flottau, finu gospođu i veliko ime njemačkog tiska. Kasnije će se motati po Trebinju, pa će se približiti stranci Miloševićeve žene JUL-u, da bi osnovao Srpsku partiju ljevice (broj članova nepoznat, izborni rezultati nikakvi). Bučan i nasilan (kad je u pratnji hrabrijih od sebe), dospijeva u kriminalističke evidencije po nasilničkom ponašanju, Zakonu o oružju i municiji, a kasnije i ucjeni i iznudi (postupak još traje). Vučinić sebe smatra srpskim četničkim vojvodom (ima čak i svoj pečat s dvoglavom pticom). Pridjev 'srpski' tu je nejasan: sigurno nije moldavski.
E, sad, to s 'vojvodama' tragikomična je crta Miloševićevskog postfašističkog folklora u Srba. Ima ih na stotine, možda na tisuće; svaki mulac može pustiti bradu, prekrižiti redenike i sebi dodijeliti zvanje 'vojvode'; eto vam Rade Leskovca u Baranji, ne smeta mu da koalira s Glavašem. Ali, pustimo se oriđinala i selskih luda, svako ima svog Mladena Schwartza, mog kolegu sa studija filozofije u Beogradu, davno nekad.
Ovaj Siniša Vučinić, međutim, uživa među okorjelim Miloševićevim pristašama, kojima se također nametao, reputaciju policijskog agent-provocateura i oni tu reputaciju podupiru jakim argumentima.
Bilo kako bilo, Vučinić u žižu dokone javnosti srbijanske dolazi nakon što je narodnom poslaniku Žarku Koraću i mojoj malenkosti uputio nedvosmislene prijetnje smrću, pa se za to zainteresiralo pravosuđe i pritvorilo ga. Žarko i ja nazvali smo ga, otprilike, seoskom ludom i nešto slično na nekom radiju jer je gromoglasno objavio da u Trebinju osniva školu za četnike male (vjerujte, bez šale!), pa se naljutio i pismom zaprijetio da će nas pobiti. Dvije redakcije s kojima sam u vezi – banjolučki Glas i beogradsko Vreme – dobile su čak i brzojav sućuti povodom moje iznenadne i tragične smrti, donekle preuranjen, doduše, s njegovim potpisom.
OK: Vučinića je optužilo za prijetnju i ugrožavanje, glavna rasprava traje, on je pušten iz pritvora i jednom riječju – jaka stvar. Nije to bitno. Bitno je nešto drugo: da po našim državama nesmetano kruže likovi skandalozni i tragikomični koji bi u svakoj normalnoj državi završili u gumenoj tapeciranoj sobi u nekoj umobolnici ili u zatvoru, ali tamo takvih jedva da ima, čuvaju se. U Srba i u Hrvata svaka budala oboljela od umne bolesti histeričnog nacionalizma može se drati do mile volje, činiti ispade, ukrasti ponešto na domoljubnoj osnovi onako usput, mahati oružjem, vrijeđati svakoga nekažnjeno itd. – zato što je njihovo ludilo politički poželjno i vladajućem ćudoređu ugodno.
Kada 7. listopada budem svjedočio u svojstvu oštećenog na suđenju Siniši Vučiniću, tražit ću da ga pregleda sudsko-medicinski vještak psihijatrijske struke jer mi savjest ne dopušta da neubrojiv čovjek završi u zatvoru. Dilema je, naime, tu jasna: ili je takav čovjek luđak, ili je profesionalni provokator u nečijoj službi, ili je, pak, vješti manipulator i bestidni prevarant koji shvaća što sve može nekažnjeno učiniti oslanjajući se na ljudsku glupost. Volio bih da je o ovome trećem riječ - nekako imam poštovanja za drske i bestidne prevarante, ipak je to jedna od starijih profesija...
Ima tu i jedno mjerilo koje sam naučio iz policijske prakse: pravi luđak lud je na vlastitu štetu, a lažni luđak od svojega ludila izvlači konkretnu korist. Znam da će se sudsko-medicinski vještaci psihijatrijske struke sada na mene naljutiti zbog vulgarizacije njihove složene i teške znanosti, ali to moje priprosto i na iskustvu zasnovano pravilo čini mi se pouzdanim za svakodnevne potrebe. Ako bi neki savjesni sud procijenio ukupne životopise nekog Siniše Vučinića ili nekog – recimo – Mladena Schwartza (ima tu još kandidata) i došao do zaključka da su iz svojih skandaloznih karijera imali više koristi nego štete, a nekako mi se čini da jesu, možda bi ishod bio uvrštenje novog kaznenog djela u KZ: mogli bismo ga nazvati, na primjer, 'zloupotreba općeg ludila u cilju stjecanja materijalne ili druge koristi sebi ili drugome'.
