Odlazak predsjednika Sabora Borisa Šprema na liječenje u SAD ponovno je otvorio sumnje u pravednost HZZO-a prema svim građanima: prolaze li zahtjevi političara i uglednika za liječenjem u inozemstvu brže i lakše od zahtjeva običnih smrtnika? Iz HZZO-a odbacuju sumnje, ali u Udruži pacijenata govore o vlastitim evidencijama i slučajevima koji govore drugačije te apeliraju da se u nadzor odluka HZZO-a uključi i barem jedan nezavisan zastupnik
Odlazak predsjednika Sabora Borisa Šprema na obradu i konzultacijski pregled u Anderson Cancer Centar u Houstonu u SAD-u izazvao je buru negodovanja u javnosti jer je opći dojam da HZZO ne bi običnim građanima tako lako odobrio liječenje u inozemstvu. Šprem boluje od multiplog mijeloma koji spada u skupinu zloćudnih tumora krvotvornih organa i u SAD je otišao jer su u Hrvatskoj iscrpljene sve mogućnosti liječenja te bolesti.
U HZZO-u kažu da Borisu Špremu nije odobreno liječenje u Sjedinjenim Američkim Državama, već upućivanje na obradu i konzultacijski pregled u trajanju od četrnaest dana, radi donošenja mišljenja o mogućnostima daljnjeg liječenja. 'Postupak odobravanja liječenja u inozemstvu na teret obveznog zdravstvenog osiguranja traje u prosjeku od jednog do tri dana ukoliko prijedlog daje referentni centar', kaže glasnogovornik HZZO-a Nenad Korkut, dodajući da se mnogi slučajevi riješe istoga dana, pogotovo kada su u pitanju djeca, čak u nekoliko sati.
PredsjednicaHrvatske udruge za promicanje prava pacijenata Đula Rušinović Sunara kaže da je problem u tome što nam iz HZZO-a mogu prodati 'rog pod svijeću' jer ne možemo provjeriti podatke koje daju, a koji kažu da se slučajevi rješavaju u roku od dva do tri dana.
'Meni su se u Udrugu javljali ljudi koji nakon više mjeseci, pa čak ni godinu dana, nisu mogli dobiti rješenje o liječenju u inozemstvu. Rješenje bi bilo uvođenje u sustav neovisnog zastupnika za prava pacijenata koji bi imao pravo na uvid u medicinsku dokumentaciju', kaže Rušinović Sunara.
Za liječenje pacijenta u inozemstvu ključna je preporuka referentnog centra i da su svi papiri čisti i spremni. Zašto doktori daju preporuke nekim pacijentima, a nekima ne, rečeno nam je, to nije u nadležnosti HZZO-a. Ukoliko HZZO ne dobije prijedlog referentnog centra, već mora tražiti mišljenja neovisnih konzultanata, liječnika iz drugih zdravstvenih ustanova, može se dogoditi da postupak traje nešto dulje, no intencija je da se svi slučajevi brzo rješavaju. HZZO je za Borisa Šprema dobio prijedlog referentnog centra te je prijedlog riješen u dva dana.
Predsjednik Udruge hrvatskih pacijenata Mario Drlje suosjeća s predsjednikom Borisom Špremom zbog njegove bolesti, ali smatra da se radi o nastavku prakse rukovodećih ljudi u politici koji kad teško obole idu liječiti se u inozemstvo, od prvog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana pa do nekadašnjeg ministra zdravstva Andrije Hebranga ili premijera Ivice Račana. 'To šalje lošu poruku i ruši povjerenje nas običnih smrtnika u solidarni javni zdravstveni sustav, jer ako se oni idu liječiti van, onda se kod nas ostalih potiče veće nepovjerenje u javni zdravstveni sustav', kaže Drlje.
HZZO je u prvih šest mjeseci ove godine na liječenje u inozemstvo uputio 49 pacijenata s dijagnozama iz skupine bolesti kojoj pripadaju zloćudni tumori krvotvornih organa. 'U 2011. godini vani se liječilo 60 pacijenata, 2010. godine 82 pacijenta, a u 2009. godini 44 pacijenta s dijagnozama iz te skupine', odgovorio nam je glasnogovornik HZZO-a Nenad Korkut. Ukupno se oko 85 posto zahtjeva za liječenjem odobri, dodaje on.
Ove godine bilo je 468 slučajeva upućivanja na liječenje u inozemstvo na teret obveznog zdravstvenog osiguranja. U konkretnoj situaciji, kada se radi o slučaju Borisa Šprema, preporuku za liječenje dobio je od Referentnog centra Ministarstva zdravlja RH za liječenje matičnim stanicama (Klinika za unutarnje bolesti KBC Zagreb, Zavod za hematologiju) u sastavu Boris Labar, Damir Nemet i Radovan Vrhovac.
Unatoč objašnjenju iz HZZO-a da je Šprem poslan u SAD na temelju preporuke liječnika koju je promptno odobrio pravni odbor HZZO-a, Drlje kaže da njegovo iskustvo govori da obični ljudi puno teže dobivaju mogućnost liječenja vani nego što je to slučaj s političarima.
'Običnim ljudima cijeli proces traje dugo, i po nekoliko mjeseci, dok se skupe svi papiri i dopuštenja', kaže on i dodaje da su uostalom javnosti već poznati brojni slučajevi bolesne djece čiji su roditelji sakupljali humanitarnu pomoć i obraćali se javnosti putem medija da bi skupili sredstva za liječenje u inozemstvu.
