Što je toliko posebno u ženki nevelikog bljedolikog vodozemca da je postala takva medijska zvijezda? To što je snijela između 50 i 60 jajašaca od kojih tri pokazuju znakove razvoja i života! A što je u tome neobično? To što se čovječje ribice, koje nerijetko žive i više od 100 godina, razmnožavaju tek jednom do dva puta u deset godina. A nitko do sada nikada nije vidio kako to rade u prirodi jer se time bave na vrlo skrovitim mjestima.

Prema pisanju slovenskih medija uzbuna je krenula 30. siječnja ove godine kada je jedan od vodiča u Postojnskoj jami primijetio jaje čovječje ribice učvršćeno na staklo akvarija u tzv. Koncertnoj dvorani Postojnske jame. Vodič je pohitao obavijestiti dvojicu biologa zaduženih za lokalitet, Primoža Gnezdu i Sašu Weldta da se dogodilo 'čudo', a oni nisu časili časa. Iz akvarija su hitno uklonili moguće napasnike – šest drugih čovječjih ribica, a ženka je svakog dana nastavila polagati po nekoliko novih jajašaca.

'Ovo je vrlo značajan događaj jer nema puno podataka o bilo čemu što je povezano s reprodukcijom te skupine životinja', rekao je za BBC hrvatski biolog Dušan Jelić, član Hrvatskog herpetološkog društva 'Hyla’ koji ronjenjem istražuje čovječje ribice u podvodnim sustavima hrvatskih špilja.

'Ako se mladunci čovječje ribice razviju zdravi, bit će to zadivljujuće. U divljini mi nikada ne uspijevamo naći ni jajašca niti larve. Vjerojatno se skrivaju na nekim vrlo posebnim lokacijama u sustavima špilja', objasnio je Jelić.

U Postojnskoj jami, koju godišnje posjeti preko milijun ljudi, postoje vrlo skrovita mjesta na kojima 'sramežljivi vodozemci' odrađuju svoje reproduktivne potrebe, no ova je to odlučila napraviti u akvariju u jednoj od najprometnijih prostorija. Naravno, nije imala puno izbora!

Čovječja ribica (lat. Proteus anguinus) je endemični vodozemac iz porodice glavašica i jedini pretstavnik roda Proteus. Živi u podzemnim krškim vodama, rijekama i jezerima, od sjevera Italije, preko Slovenije i Hrvatske do BiH i Crne Gore. Voli mirne vode bogate kisikom i niske temperature od 6 do 12°C. U Hrvatskoj je strogo zaštićena svojta.

Ima izduženo, jeguljasto tijelo koje svijetlom bojom i nježnom teksturom podsjeća na kožu bijelih ljudi po čemu je dobila ime. Tek vrlo rijetki primjerci imaju pigment što pokazuje da su bili izloženi suncu. Zanimljivo je da vanjske škrge nemaju samo larve već i odrasle jedinke koje dišu plućima i kožom. Ova nepotpuna metamorfoza larve u zrelu jedinku kod repaša zove se neotenija, a smatra se posljedicom gena, manjka joda u podzemnim tekućicama ili nedostatkom hormona rasta. Kod čovječjih ribica, koje nikada ne napuštaju život prilagođen vodi, preobrazba se ne može potaknuti dodavanjem hormona ili joda kao što se ponekad može kod nekih daždevnjaka i vodenjaka.

Budući da uvijek borave u potpunoj tami, osim kada ih obilne kiše izbace na površinu, što je često kobno, nemaju pigmenta u koži. Bijelo-žućkastu ili bijelo-crvenkastu boju dobivaju od površinskih kapilara. Glava im je velika i izdužena. Na prednjim nogama imaju po tri slabo razvijena prsta, a na stražnjima po dva. Obično su duge oko 25 cm, no zabilježeni su i primjerci od 40 cm. Mužjaci su nešto manji. Hrane se vodenim račićima, crvolikim životinjama, ličinkama kukaca i mekušcima.

Ritual parenja im je vrlo zanimljiv. Mužjaci se prvo ženkama udvaraju mahanjem repom u smjeru njihovih glava. Potom si parovi njuškicama dodiruju kloake i šeću zajedno nakon čega će mužjak ispustiti spermatofore. Ženka ih konačno prihvaća svojom kloakom, a cijeli proces nerijetko se ponavlja više puta. Jaja legu nakon 86 do182 dana, ovisno o temperaturi vode – u hladnijoj vodi kasnije. Ako je voda vrlo hladna, ženke ne legu jaja nego rađaju žive mladunce.

Čovječje ribice 1689. prvi spominje slovensko-austrougarski prirodoslovac Johann Weikhard von Valvasor koji piše da ih je lokalno stanovništvo, kada bi ih bujice izbacile na površinu, smatralo mladuncima zmajeva.