KOMENTAR RENATA BARETIĆA

Slobodan Prosperov Novak Srzić?

Renato Baretić
Renato Baretić
Više o autoru

Bionic
Reading

Bobo je učinio nešto nad čime smo se više puta znali nadmetati u bolećivom, bespomoćnom lamentiranju, i sami i u širem društvu: prodao se iz Barcelone u Real. Iz vječno buntovničkoga kluba prešao je među uhljebe i gavane kakvima vječno nedostaju takvi drčni talenti s rebelijanskim backgroundom, pa ih se kupuje sa svih strana i prodaje čim malo posustanu

Drag je meni Slobodan Prosperov Novak. Drag mi je još iz vremena kad se nismo osobno poznavali, još od kraja osamdesetih, kad sam prvi put u ruke uzeo njegovu sjajnu zbirku književnopovijesnih eseja 'Kad su đavli govorili hrvatski'. Nekoliko godina kasnije putevi su nam se stali doticati s vremena na vrijeme, obično kad bi se on našao na udaru, zdesna ili s lijeva, svejedno. Tad bih ga ja nazvao s prijedlogom da mi dade intervju. I uvijek bismo to napravili, na obostrano veselje. Viđali smo se i mimo intervjua, u pravilu slučajno, i nemam ama baš nijednu neugodnu uspomenu vezanu uz te susrete. Niti jednu jedinu sekundu nelagode u njegovu društvu ne pamtim.

Drag mi je Slobodan Prosperov Novak, velim, iako su mi i dalje dragi i neki drugi ljudi, za koje je on odavna prestao rabiti lijepe riječi. U svome presporom zrenju čovjek, možda čak i svaki, u neko doba shvati da je i to moguće - jednako voljeti ljude koji se međusobno mrze.

Drag mi je Slobodan Prosperov Novak, ponavljam, ali mi je draža Alida Bremer. Draži mi je i Edi Matić. I Maja Vrančić. A draža mi je i Ivana Simić Bodrožić, iako sam s njom, i svima nabrojanima zajedno, dosad pojeo i popio manje nego u društvu sa sa Slobodanom Prosperovim Novakom.

Nisam, doduše, ni s njim bogzna koliko, poštenu Hrvatu ne bi to sve zajedno dostajalo ni za čestitu marendu, ali svejedno jesam više nego s ovih četvero đuture. A opet - draži su mi. I Ivan Sršen mi je odjednom draži od Slobodana Prosperova Novaka, iako se s njime, Sršenom, u životu nisam niti čuo, a kamoli vidio. Štoviše, sve da se ni sa svima nabrojanima nikad u životu nisam ni čuo niti vidio, ponajmanje štogod popio i pojeo, danas bi mi oni bili jednako draži od moga - skoro pa - prijatelja Bobe Novaka.

Jer Bobo je učinio nešto nad čime smo se više puta znali nadmetati u bolećivom, bespomoćnom lamentiranju, i sami i u širem društvu: prodao se iz Barcelone u Real. Iz vječno buntovničkoga kluba prešao je među uhljebe i gavane kakvima vječno nedostaju takvi drčni talenti s rebelijanskim backgroundom, pa ih se kupuje sa svih strana i prodaje čim malo posustanu.

Napao je Bobo u Pola ure kulture, TV-emisiji koja tobože i dalje postoji, sve uključene u pripremu i provedbu hrvatskog nastupa na ovogodišnjem Frankfurter Buchmesseu, najvećem knjižnom sajmu na svijetu. Jer, veli, da su oni puki iznajmljivači soba za pisce iz jugoistočne Europe, a ne promotori prave hrvatske književnosti, jezika i znanosti o njima.


Još od početka devedesetih i prvog samostalnog nastupa Hrvatske u Frankfurtu (tad je, neki pamte, jedini istaknuti naslov na cijelom hrvatskom štandu bio 'Irrwege der Geschichtswirklichkeit', kasnije malo dotjeran izbacivanjem izravno antisemitskih redaka) ovdašnja se književnost i izdavaštvo tamo predstavljaju tek reda radi, uglavnom dječjim slikovnicama i turističkim monografijama. A onda se pojavi Alida Bremer, žena s idejom, znanjem, kontaktima, neizlječivim domoljubljem i kreativnim zanosom rođene Splićanke, pa nagazi na živac svima koji znaju da bi mogli bolje od nje, ali im se 'neda'. Pa joj - i svima uz nju - krenu piti krv na slamčicu i s lijeva i zdesna, a sve samo zato što joj zapravo zavide na energiji i ustrajnosti. Kako bijaše nakon Leipziga prije par godina, tako i danas, poslije Frankfurta. S malom razlikom u tome što je Tomislav Čadež pisao o događajima kojima nije nazočio, premda je bio u Leipzigu, a Slobodan P. Novak unaprijed za televiziju govori o manama događaja kojemu neće nazočiti ni kad se zbude.

Hej, Bobo, stari druže (na 'ti' smo otprije tri godine, ja to nikad ne bih zanijekao, a ti?) pa, jbt, Alida, Edi i Maja napravili su u zadnjih sedam, osam godina za hrvatsku književnost, i onu proizvodnu i onu konzumentsku, i onu staru i ovu suvremenu, više nego ti i ja i obje hrvatske spisateljske udruge zajedno, skupa s PEN-om i Ministarstvom kulture! Alo, čovječe! Zemlja zove! Pa nemoguće je da ti to ne znaš!

Za nedovoljno hrvatstvo ti si prozvao troje nepobitnih Hrvata koji su bezgraničnim, na momente i autodestruktivnim trudom upisali Split na mapu europskih gradova koji imaju stan i jednomjesečni honorar za gostujuće strane pisce, što je inače u normalnim gradovima ravno banalnom imanju javnog prijevoza ili kazališta. Hej, jedan Zagreb nema takav stan i program, niti će ga - kako stvari stoje - ikad imati. A Split ga ima! Ima ga!!! Gradski stan, na jednoj od najatraktivnijih mogućih lokacija, izboren isključivo dišpetom Maje Vrančić i Edija Matića. I to izboren od ušljive Kerumove vlasti, ej, stan za stranog pisca! I obnovljen njemačkim novcem, osiguranim uz pomoć i veze Alide Bremer.

Trenutno u tom stanu boravi i piše makedonski (fuj, jelda?) pjesnik Jovica Ivankovski, a nakon njega, u studenom, dolazi na mjesec dana teški ovisnik o Dalmaciji i fanatični navijač Manchester Cityja James A. Hopkin. Uguglaj mu ime i vidjet ćeš da je riječ o čovjeku koji bi, o da, baš kao Edi Matić i ja, posadio masline uz Drinu. I uz Dravu, i uz Savu i uz Dunav i uz Dragonju, i na Oštrom. Ma nek i uvenu te masline, Bobo, mi smo barem probali.

Pedeset i petero je stranih pisaca (a bilo je i Francuza i Belgijanaca i Lihtenštajnaca, i Nijemaca, i Turaka, Švicaraca, Kanađana, a nakon Hopkina stiže i prva Amerikanka, da sad ne spominjem sve one, tebi najednom mrske, jugoistočne Europljane) pohodilo tu protuhrvatsku splitsku, je li, urbano-jugoslavenčinsku nastambu, a i tridesetak je našijenaca - i to bez ikakve prisile, da čovjek ne povjeruje! - zahvaljujući umreženosti udruge 'Kurs', boravilo u partnerskim rezidencijalnim programima, od Istanbula i Tirane do Sarajeva i Graza. Četiri knjige koje su stranci pisali u tom splitskom, kako veliš, "cimerfraju", osvojile su dosad nagrade u matičnim zemljama, a dvije hrvatske knjige, pisane na Kursovoj i Tradukijevoj stipendiji u Istanbulu dobile su nagrade u Hrvatskoj, od hrvatskih žirija. Odurno je to, znam, ali eto, što ćeš, mora se...

Bobo, učinio si i s učkurom i s motkom ono što se čini u dvjema znanim izrekama iz jugoistočne Europe. Izvrijeđao si i rigidno dešnjački (zašto?!?) ponizio individue koje, u temeljito sjebanom gradu i još temeljitije sjebanoj samostalnoj državi, krvavo i za pišljiv kikiriki rade posao kakav u civiliziranim zemljama rutinski obavljaju odgovorne državne institucije. Izvrijeđao si ljude koji rade posao čije će konkretne plodove i dalje, ali sad i uz tvoju pomoć, prezrivo odbacivati mumljavi destruktivni majmuni kakve obojica, mislio sam, iskreno preziremo. Oni čiji se glasnogovornici na ovom portalu anonimno javljaju ispod opravdano gnjevne reakcije Ivane Simić Bodrožić na tvoj zaumni ispad u, kako se ono kaže, da, Pola ure kulture, odmah iza priloga Hloverke Novak Srzić o, heh, ljevičaru Antunu Vujiću

Vjeruj mi, Bobo, triput sam na internetu pogledao tih prvih kvarat ure čušpajza i, hrvatstva mi moga, nikako mi ne sjeda u glavu - koja je tu Novak Prosperova, a koji novak Srzić?

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.