KOMENTAR GORDANA DUHAČEKA

Sljedeći hrvatski premijer treba biti – Justin Trudeau!

11.11.2015 u 09:52

Bionic
Reading

Dok hrvatska javnost napeto prati pregovaranje Mosta, SDP-ove koalicije i HDZ-ove, i licitiranja tko bi mogao biti budući premijer, naš komentator gotovo sa sjetom upozorava da u Kanadi, zemlji koju Hrvati već dugo vole, u koju su bježali kada su bili proganjani u vrijeme Jugoslavije, ali u 'novoj Hrvatskoj' u potrazi za boljom budućnošću, upravo počinje mandat jedan drugačiji premijer, premijer kakvog mi ovdje u Hrvatskoj možemo samo sanjati

Negdje iza sedam gora i negdje iza sedam mora postoji država u kojoj su anketari pitali građane što misle o različitim situacijama u kojima bi njihov premijer bio najbolji. Građani su odgovorili kako bi sa svojim premijerom rado otišli zajedno na godišnji odmor, da bi bio idealan gost na večeri, da bi mu ostavili svojeg kućnog ljubimca na čuvanje i rado pogledali film po njegovoj preporuci, da bi izgubljeni u divljini u njegovom društvu zasigurno preživjeli i da im izgleda kao osoba koja bi stala pomoći čovjeku kojemu se pokvario auto.

To je i zemlja u kojoj premijer tečno govori i engleski i francuski jezik, a pritom se time ne hvali kao posebnom kvalifikacijom, koji je prije svoje političke karijere radio kao instruktor skijanja, izbacivač u noćnom klubu, savjetnik u kampu za mlade, asistent kod bungee jumpinga, glumac, srednjoškolski profesor itd. Završio je studij engleske književnosti, a studirao je i zemljopis i ekologiju, trenira boks i bavi se jogom te obožava knjige Margaret Atwood. Maršira sa svojim LGBT sugrađanima u Povorkama ponosa, dio svojeg vremena posvetio je i ekološkom aktivizmu te se uspješno borio protiv otvaranja rudnika cinka koji bi zagadio jednu prelijepu rijeku u državi. Deklarira se kao ponosni feminist i za svoje predizborne nastupe traži odobrenje supruge (ako ona kaže da se pojavi doma i mijenja pelene, otkaže ih!), otac je troje djece, a na pitanje novinara zašto su žene polovica ministarskog kadra u njegovoj vladi, odgovara kratko i jasno: 'Jer je 2015.'

Dapače, u toj vladi ima i nobelovce, ima i novodefinirano ministarstvo za okoliš klimatske promjene, ministre/ice koje je izabrao zbog njihovih kompetencija i po tome da oslikavaju raznolikost zemlje kojom upravlja, a kada je riječ o izbjegličkoj krizi odmah je najavio kako će njegova zemlja primiti 25 tisuća ljudi iz Sirije, iako ga na to ne obavezuje nikakva kvota niti itko na njega u vezi toga vrši pritisak kojem se onda povinovao. Iako je lider Liberalne stranke, ekonomski program na kojemu je dobio izbore i koji su birači do u detalj znali prije dana glasanja (već ste sigurno shvatili, ta zemlja iza sedam gora i sedam mora - nije Hrvatska) uključuje povećanje poreza bogatima i planirane deficite s kojima želi obnoviti lošu infrastrukturu zemlje, dakle dobri, stari i uspješni kejnzijanizam, a ne politiku štednje kao ekonomski ekvivalent mazohističkog samoozljeđivanja. Amerikancima je poručio kako ne želi da avioni njegove države sudjeluju u bombardiranju Bliskog Istoka, a ne kao što se i u ovom trenutku Hrvati podanički izlažu pogibelji na Hindukušu, te služe za šverc oružja u sirijski pakao. Planira legalizirati marihuanu i reformirati zastarjeli i nepravedan izborni sustav.

Svjetski ga mediji slave kao novu političku zvijezdu, građani ga vole jer je autentičan i nije mu nikakav problem družiti se s njima, ne plaši se okružiti suradnicima iskusnijima i pametnijima od sebe umjesto potkapacitiranim karijeristima i rektalnim alpinistima, nije arogantni štreber i malograđanski elitist niti špijunski mračnjak nesposoban da sastavi razgovijetnu rečenicu, nije s fakulteta odmah upao na činovničko mjesto u ministarstvu zahvaljujući tatinoj intervenciji (a tata mu je itekako mogao srediti zaposlenje!) niti se šlepao uz sumnjive političke moćnike u cilju napredovanja u karijeri, protiv kojih bi se kasnije okrenuo i proglašavao ih veleizdajnicima. Nije odmah dan nakon izbora – iako je katolik - trčao lokalnom crkvenom moćniku na noge, jer vjeruje u razdvojenost crkve i države i zna što je to sekularizam. Ne demonizira svoje političke protivnike niti planira dijelu građana zabraniti sudjelovanje u javnom životu, ne prijeti građanima s 'ili mi ili oni', zapravo je vodio pozitivnu predizbornu kampanju a kritiku vlasti temeljio na činjenicama i konkretnim politikama. Po obrazovanju, empatiji, životnom iskustvu, dosljednosti, uvjerljivosti, sposobnosti da inspirira i vodi primjerom, pa i pretrpljenim tragedijama (izgubio je mlađeg brata u snježnoj lavini), taj premijer iza sedam gora i iza sedam mora idealan je podsjetnik na to koliko je u Hrvatskoj politička elita većinom 'jad, bijeda i mizerija' (a ne izbjeglice, kako se sramotno o tim ljudima izrazila predsjednica naše Republike i takvim riječima nehotice opisala samu sebe) i da na pitanje tko će biti sljedeći hrvatski premijer odgovor iz snova glasi – Justin Trudeau!


Odgovori koje nudi pak hrvatska politička realnost glase Zoran Milanović, Tomislav Karamarko, Božo Petrov ili Drago Prgomet, a u medije se plasiraju spinovi i o nekakvom bivšem bankaru (?!) ili ekonomskom konzultantu (još jednom - ?!) što doista jest 'jad, bijeda i mizerija'.

Hrvatska se baš zeznula – umjesto da iz Kanade uvezemo Justina Trudeaua, dobili smo don Damira Stojića i Gojka Šuška, onog čije 'veliko djelo' nećemo smjeti javno kritizirati ako Karamarko postane premijer. Možete li uopće zamisliti da potencijalni premijer Kanade svojim sugrađanima zabranjuje da javno izražavaju svoje stavove o nekom od političara iz kanadske povijesti?

Jer doista, ovo jest 2015. godina, a Hrvatska i dalje vodi debate o temama iz prošlog stoljeća koje su odavno trebale biti apsolvirane. Umjesto da se primitivni patrijarhat razmontira, on je danas jači nego prije tri desetljeća i slavi ga se kao navodnu narodnu vrijednost, umjesto da antifašizam bude neprijeporan postaje neprijeporno da je ustaški pozdrav zapravo 'stari hrvatski', umjesto da jasno predstavljen ekonomski program i predložene reforme budu središte svake predizborne kampanje, u Hrvatskoj se tek nakon izbora doznaje što bi zapravo izabrani političari htjeli raditi sljedeće četiri godine. Evo, 'printa se'!

Naravno, posve je moguće da će se Justin Trudeau pokazati kao neuspješan premijer, ali samo to što je postigao da Kanađani ne iz očaja nego s optimizmom izađu na izbore i glasaju za promjene iz hrvatske je perspektive nedosanjan san. Dok se u Hrvatskoj za svake izbore govori o prazniku demokracije što je s obzirom na raznolike demokratske deficite naše Republike najgori cinizam, postoje očito države u kojima izbori jesu baš to, i zato nitko ni nema potrebu to naglašavati.

Iz hrvatskog 'jada, bijede i mizerije' Kanada s pravom izgleda kao obećana zemlja te su proteklih godina i neki moji poznanici – mladi i obrazovani ljudi, dakle oni o kojima ovisi budućnost države – s mnogim drugim građanima Hrvatske u njoj odlučili potražiti spas – od Hrvatske!

Jer, za razliku od velikog dijela prijašnjih generacija hrvatskih emigranata, nisu se u Kanadu odselili da bi ondje našli neko prase, napisali na njega 'Tito' i živoga ga zakopali, nisu se odselili da bi živjeli u iseljeničkom getu i sanjali o pripajanju dijelova Bosne i Hercegovine Hrvatskoj itd. Odselili su se ne da bi prestali biti Hrvati, ali da bi na neki način postali i Kanađani, jer im je muka od toga što je mjera hrvatstva u Lijepoj Našoj olešiti se alkoholom, valjati po podu i hrvatskoj zastavi, zalijepiti onda stranačku iskaznicu na čelo i urlati 'Franjo! Franjo! Franjo!'. Odselili su se jer žele živjeti u državi s drugačijim mjerilima od takvih. Odselili su se da im premijer ne bude ni Zoran Milanović, ni Tomislav Karamarko, ni Božo Petrov ili Drago Prgomet, a svakako ne nekakav bivši bankar ili desničarski konzultant nego da im premijer bude Justin Trudeau.

Odselili su se u Kanadu, tu zemlju iza sedam gora i iza sedam mora, jer ona iz hrvatske perspektive, iako to naravno uopće nije, izgleda kao bajka.