Jer devedesete su bile godine kada smo se svi šlagirali, da parafraziramo treš hit. Naš momak u to je vrijeme stasao u mladića i krenuo otkrivati bombone za odrasle, obavezni aksesoar techno i rave partyja. Ecstasy je bila droga trenutka, a 'rock koncerti su otišli u k....'. Nazovimo ga Gugi i dajmo mu da nastavi: 'Čuj, kad dođeš van i pojedeš na početku jedan dva, kasnije pet-šest... Nakon nekog vremena treba ti ujutro da se smiriš. Na početku to rješavaš s alkoholom. No s ekipom se pojavio i dop (heroin). Ja sam fakat narkofil. Fakat volim drogu. Uvijek ću rađe zapalit džoint ili pojest trip nego ići napiti se. Malo pomalo, prestao sam izlaziti van na partyje nego bih se već u devet navečer ušlagirao. Trajalo je tako godinama. I onda skužiš da to više ne možeš financijski pratiti. Ja sam cijelo vrijeme radio. Imao sam svoje novce. Na početku sam mogao raditi uz drogu. S vremenom mi je postalo jasno da sam navučen ko konj i da ne mogu raditi na krizi non-stop.'

Gugi je potražio pomoć u KBC Sestre Milosrdnice u Vinogradskoj. Stavili su ga na 15 heptanona dnevno. Danas, nakon godina iskustva po našim kliničkim lječilištima siguran je da bi pet do sedam tableta bilo dovoljno. Bio je, veli, razvaljen od toga 24 sata dnevno: 'To je bila jako glupa stvar u sistemu. Cijelo vrijeme si kod istog doktora i ako radi popodne, uzmeš tablete oko 19 sati navečer, a onda sutra radi ujutro pa popiješ drugu dozu ujutro. Faktički 30 komada u osam sati.' Uglavnom, nastavlja Gugi, nakon nekog vremena pojavio se suboxon.

Suboxon. Ili u malo drukčijoj varijanti – subutex. Pametna tableta buprenorfina, u narko slengu skraćena na bup, blokira receptore na koje se veže heroin, ali stvara daleko jaču i dužu ovisnost od opijata koji želi suzbiti. Za razliku od heptanona ne daje ti fleš ili high... Gugi je probao terapiju od četiri miligrama dnevno i svejedno se vratio dopu. U nekoliko navrata u kojima je došao na liječenje od ovisnosti od Vrapča do Vinogradske Suboxone je bila praktički jedina stvar na meniju. Htio je doći na nulu. Tj. očistiti se bez farmakoloških izuma. Zvuči zanimljivo, ali je neprofitabilno: 'U Vinogradskoj postoji fora da možeš biti na hepovima, a možeš preći i na suboxone. To se zove transfer. A postoji i fora – skidanje. Da ti maknu svu terapiju na nulu. Bio sam užasno ljut na njih jer se sa suboxona skida jako teško. S dopa se možeš skinuti u tjedan dana, a za ovo ti traje dva, tri mjeseca. Pa ti budi frajer i kriziraj toliko dugo. Nema tog čovjeka.'

Razvikani spasitelji domaćih narkomana prvo su dijelili šakom i kapom heptanone. Ovih dana to je suboxon. Kako Gugi kaže, cijelo te vrijeme prisiljavaju da pređeš na terapiju suboxonom, prijete ti da će te staviti na njega ako ne izdržiš skidanje... Te bolničke metode skidanja nisu nikakvo skidanje s opijata nego legalno šlagiranje na kojemu netko obrće ogromnu lovu: 'Kod nas više nitko ne proizvodi te lijekove. Znači uvoze se u ogromnim količinama. Stavljeni su na listu HZZO-a i to sve plaćaju porezni obveznici. Znam ljude koji su na ogromnim količinama metadona (hep) i to već godinama. Dijele se šakom i kapom. Kad takvi likovi imaju 200 kuna viška, prije će na crno uzeti hep nego dop. Razbijeni su daleko brutalnije nego kada su bili na heroinu. To se zove održavanje. Tako možeš do kraja života. To su gluposti.'

Ukratko, država ti postane diler i stvori od tebe ovisnika, kaže Gugi. Nakon 15 godina narkomanije, danas za sebe kaže da se skinuo mada... ne do kraja. To su vrata koja kad jednom otvoriš, nikada više ne možeš zatvoriti. Možeš ih samo pritvoriti: 'Drogu ne možeš zaboraviti. To da postoji nešto što će ti automatski pružiti ugodu. Ali koliko god da će ti biti lijepo, koliko god da te digne, na kraju završavaš u podrumu. Ne pada mi na pamet da odlazim ponovno na terapije. Da se ponovno navučem na dopotišao bih na more, tamo bih se iznojio tjedan dana, došao k sebi i vratio se kao nov čovjek. Uostalom, već sam nekoliko puta tako i napravio u prošlosti.'

Stručan savjet koji je dobio nebrojeno puta – nemoj se naglo skidati, jer bi se mogao vratiti dopu: 'Ma to su gluposti. Ako se želiš vratiti, uvijek možeš. Poanta je skinuti se sa droge u tjedan dva maksimalno. Prije nego se navučeš na metadon ili suboxon i postaneš zombi.'

Ništa, vrijeme da nazovem bivše i sadašnje perjanice kliničkog liječenja narkomana. Slavko Sakoman je ekspresno deklasirao Gugijeve pritužbe. Veli da suboxon i subutex imaju prednost pred metadonom, jer se kriza zbog neuzimanja javlja sporije, a i u špici je nižeg intenziteta: 'Pacijenti koji su na buprenorfinu imaju veće šanse za odvikavanje nego na metadonu. Ali odvikavanje mora ići jako sporo.' Problem sa skidanjem na suho je da ne smiruje žudnju za dopom. Ovako, uz pomoć pametnih pilseva ljudi postanu funkcionalni. Funkcionalni zombiji, da budemo precizniji.

Brojke su neumoljivo na strani kliničke terapije. Sakoman me podsjeća na Rusiju koja ne daje lijekove svojim narkićima i gdje ekipa mahom umire od side, overdosea i praktički prehranjuju mafiju: 'Da nismo počeli primjenjivati zamjensku terapiju, sve bi preuzeo kriminal i mafija. U godinama rada svaki 25. čovjek je bio na dopu, danas imamo 800 manje novoliječenih nego 2001. godine.

Sakoman hladno obrazlaže kako se tek 20 posto ljudi koji dolaze na liječenje uopće kandidira za uspješnu terapiju. Ostali ionako neće doživjeti srednje četrdesete. Robert Torre, psihijatar za ovisnosti, s tim se nikako ne slaže, ali svejedno s obje ruke drži štangu farmakološkom liječenju narkića. Kaže mi da je to jedna od rijetkih patologija gdje hrvatski sustav ima dobre rezultate: 'Ovisnici o heroinu se vole prikazivati kao žrtve, a činjenice su da su u vrlo povlaštenom položaju s obzirom na neke druge patologije, poput depresije ili shizofrenije. Stvarno ih pratimo, stojimo im stalno na usluzi i situacija je daleko bolja nego prije.' Složio se da zombiranje nije rješenje, ali sustav u kojem bi se te ljude resocijaliziralo, smisleno uklopilo u društvo, jednostavno je preskup. To je posao terapijskih zajednica.'

Da farmaceuti okreću lovu nauštrb narkomana, ostavljajući ih na cjeloživotnu nemilost metadona ili buprenorfina, možda je istina – u manjem opsegu, parafraziram Torrea. Poanta je da su svi drugi oblici liječenja daleko skuplji. Ne samo to. Čovjek je stava da se kod narkomana radi o patologijama koje se mogu pratiti od djetinjstva. Da nije heroina, bili bi na nekom drugom opijatu i opet na teret države. Sakoman mu praktički krade riječi iz usta: 'Gledajte, na dopu ti treba 360 kuna dnevno, a dnevna doza metadona je 18 kuna. Suboxon-biznis je težak 20 milijuna kuna godišnje. To je skup lijek. S metadonom to je 50 milijuna. Ali kad usporedite s novcem koji se odlijeva kroz drogu... Koncem devedesetih to je bilo tri milijarde kuna godišnje. Samo kokain odnosi 400 milijuna godišnje.'

Prepričam sve to Gugiju. On se blago nasmiješi i kaže – 'Frende, to nije zato što im je terapija toliko uspješna nego zato što dopa više nema na tržištu. U devedesetima ga je bilo ko kenje. Ali apsolutno svugdje.' Kužim, očito je policija odradila većinu terapije.

S propalim zubima, disfunkcionalnim serotoninom, oguglao na stvari koje bi svakog drugog oraspoložile, Gugi me pozdravlja. Mora ići doma. Na rukama davno zarasli ožiljci od uboda. Sada je u vezi i želi da stvari barem donekle funkcioniraju. To je ta terapija. Nitko je ne propisuje jer jasno - tržišno je besmislena. Držim Gugiju fige. Ljubav je moćna. Ako ti je preživio još koji neuroreceptor. Ako ne... bojim se.