Nedjeljno jutro u Čajkovici, pustom selu u Rijeci dubrovačkoj. Nekadašnja gnijezda, raskrivene kuće danas zjape u nebo poput raspuknutog šipka. Selo na plodnoj zemlji, okruženo izvorima, nadomak Grada, a svejedno, morali su ga napustiti
Iz obližnje omeđine se oglasiše ćurani. Izdižu glave i vrte ih čas prema jednom čas prema drugom. Nekoliko koza podiže također glavu u našem smjeru. Jedini stanovnici Čajkovice, zacijelo se čude nepozvanim gostima.
Čajkovicu je veliko klizište zahvatilo s jugoistočne strane i otjeralo sve njezine stanovnike. Činilo ju je osamnaest kućanstava. Spustili su se u dolinu neposredno ispod sela i osnovali Novu Čajkovicu. 'U njoj je danas osam kuća. Ivan Bečić je zadnji osto sam ođe, dugo iza svih', priča nam pedesetogodišnji Marin Pavlović, koji i sam potiče iz ovoga sela i koji je neke godine obnovio kamin. Kroz prozore Bečićeve katnice ozidane u besprijekorne kamene kalupe modri se nebo. Na unutrašnjoj stranici zida još stoji čavao od obiteljske slike.
Jutarnja svjetlost stvara oštre sjene i naglašava bespredmetan sklad mediteranskog urbanizma Čajkovice. Kuće su povezane kamenim stazama i skalinama, ograđenim suhozidima. Na velikoj građevini s mlinom za masline, krov je donedavna odlijevao.
Marko Pavlović (1947), umirovljeni monter PTT-a, sjeća se kad je njegova majka u selu uzgajala povrće, koje je dobro rađalo, nosila ga na pjacu u Gruž, i na njemu zarađivala dobru plaću.
Selo je s gornje strane okovao niz 'živih voda': Milatovica, Bota, Potoreta, Obod i možda još neka. Bota je napajala još dubrovački vodovod. Bila je dobra jednoj od najuglednijih zajednica svoga vremena na Sredozemlju. Taj vodovod iz 1437. za osam mjeseci je napravio graditeljski par iz Napulja Andreucius de Tramonete de Bulbito i Onofrio della Cava. Sjećanje na posljednjeg ostat će vječno očuvano u imenima dubrovačkih česmi s početka i kraja Straduna, glavne ulice u Gradu. Do njih od Bote vodi to remek-djelo vodoopskrbe svoga vremena, kakvo i danas sanja nekoliko postotaka stanovništva u Hrvatskoj.
Ispod sela doci, baština na kojoj je uzgajana verdura (povrće), masline i sve drugo. Selo je bilo okruženo hrastovom šumom od koje su nakon tri velika požara zadnjih desetljeća ostale samo naznake.
Nitko – ali nitko! – od naših sugovornika ne zna točno kad je Čajkovica iseljena, iako je to stvar recentne povijesti. Raspon ide od kraja pedesetih do sredine sedamdesetih prošlog stoljeća. U tom zaboravu mora da ima nekog smisla. Mnogi danas u Dubrovniku i ne znaju za klizište, čak ni među ljudima koji su dobri poznavatelji prirode. Ljudi koji su se bavili zemljištem i vodama stiskaju oči i nabiru čelo.
- Hm, Čajkovica kažeš?
Malo pritisnu čelo i ponavljaju:
- Čajkovica. Pa ja, Čajkovca?! Vidiš. B'gati, kako se ne mogu sjetiti?
Pa se priberu i odgovore:
- Znaš šta, pogleda ću ja malo papire i porazgovarat, pa ću te nazvati.
Ali odgovora nema.
Marko bi, kaže, ruku dao da je to bilo 1968. u rujnu, nakon jedne velike kiše, i čak, misli on, da ima veze s hidrocentralom Plat, ali ne objašnjava. Nikola Milošević neki bio je u općini, doš'o nas posjetiti, dao nam parcele zemljišta i ono osnovno da možemo napraviti temelje, a dalje mi nastavili sami. Marin se raspitivao i kaže da bi to moglo prije biti krajem pedesetih.
Pretražili smo sve službene glasnike općine Dubrovnik, najprije, prema sjećanju Marka Pavlovića, od 1968. do 1975. U njima nema ni riječi o klizištu. Pa ponovo; sve od početka, od prvog broja, od 1963. Opet ništa. Tražili smo informacije na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu. Docentica Snježana Mihalić, čija su specijalnost klizišta, nije ranije čula za Čajkovicu, iako ima veliku društvenu važnost. Nakon što je dobila našu fotodokumentaciju, zaključuje da se radi o velikom klizištu, i obećava da će raspitati. Zanima ju i osobno.
Kroz selo kamenom popločan potok, ravan, bez krivudanja. Kad krene niza nj, vode ima svuda. Ona je, kažu, bogatstvo i prokletstvo ovog sela na padini čije je tlo od mekanih flišnih stijena, od Omble udaljeno prema jugoistoku manje od kilometar.
Jedan jedini trag klizišta u literaturi našli smo u zapisniku sjednice Komisije za utjecaj na okoliš HE Ombla iz 1999. Na pitanje jednog člana, Tomislav Paviša iz HEP-a odgovara da postoji fosilno klizište istočno od Omble i da o tome postoji studija. Samo to.
Klizište je aktivno i sada. U jednom danu za zadnje velike kiše, 22. studenoga 2010. klizište se spustilo 80 cm, kaže nam Marin Pavlović. On još živi s Čajkovicom, i dolazi ovdje provoditi trenutke mira. Tek što je obnovio kamin, pukotina se pružila okomito niza zid, i u prizemlju i na katu.
Kroz krošnje stabala, preko otvorenih krovova vidi se okvir krajolika čiji je dio Čajkovica: ušće Omble i zaljev Rijeke dubrovačke, koji je sve do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća sačuvao svijest o svojim visokim vrijednostima, koje vuče još iz Dubrovačke Republike. Danas mu nije ni slika ni prilika. HEP za metar toga krajolika daje 38 kuna. Ako nećeš milom, 'oćeš silom, baćo moj, poručuje iz drugog plana. Slom vrijednosti toga krajolika promatrao je 1963. naš istaknuti povjesničar umjetnosti Vladimir Prelog. O tomu je napisao gorki članak pod naslovom: 'Baština bez baštinika'. Zaborav je u temelju toga procesa. Njegova snaga nameće pitanje: hoće li za novih 40 godina ćurani naseljavati ostatak naselja uz obalu Omble? Doslovce.
