Revolucije se kotrljaju Srednjim istokom, ništa čudno s obzirom na to da je kotač izumljen na području današnje Sirije i Irana, u drevnoj Mezopotamiji. Hoće li sve stati na izgonu Bena Alija i Mubaraka te građanskom ratu u Libiji, očito je već sada – nema šanse. Bahrein i Jemen već su odavno prešli točku iza koje nema povratka, a evo i još par zemalja čiji bi predsjednici mogli vrlo skoro dočekati Gadafijev usud
Bahrein
Otočko kraljevstvo koje se svodi na glavni grad i pistu Formule 1 u ovom je trenutku pacifizirano vojnim snagama Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata koji su rastjerali prosvjednike u krvi i suzama. Ne vidimo efikasniji način da se razbukti prkos antirežimskih snaga i u nešto dužoj perspektivi posvjedočimo kolapsu monarhije. Većina prosvjednika su šijiti, premda im se u zadnjoj etapi počelo pridruživati i sunitsko stanovništvo. Iran je podržao prosvjede. To pak nisu učinile SAD koje u Bahreinu drže voju mornaričku bazu.
Jemen
Kvalificira se za prvog sljedbenika libijske sudbine. Nakon što su snimke prosvjeda u petak demonstrirale katastrofalnu brutalnost režima Alija Abdulaha Saleha kada je po nenaoružanim prosvjednicima pucano snajperima i puškama s krovova kuća, vojska je otkazala poslušnost predsjedniku i stavila se na stranu revolucionara, počevši od najviših vojnih dužnosnika poput generala Alija Mohsena Saleha, nekolicine brigadira i komandanta naniže. Premda je omraženi Ali Abdulah raspustio vladu, učnio je to prekasno i uz cijenu koja se ne oprašta. Pitanje je dana kada će biti katapultiran s vlasti, živ ili mrtav.
Saudijska Arabija
Bez sumnje najtvrđa diktatura u Perzijskom zaljevu, Saudijska Arabija je pred neki tjedan formalno zabranila svako prosvjedničko okupljanje i ministarstvo unutrašnjih poslova je pripomenulo da se neće libiti svih mjera u suzbijanju građana koji narušavaju javni red i mir. Na istoku zemlje skupine šijita su odradile par manjih prosvjeda i kralj Abdulah im je ekspresno dostavio 10.000 pripadnika sigurnosnih snaga u cilju rastjeravanja. Zemlja bez vlade i s javnim slobodama koje se očito svode na dozvolu prolaženja kroz semafor kada je zeleno, svejedno je uznemirena komešanjem u regiji. Zašto bi inače kralj stanovništvu donirao 37 milijardi dolara za kojekakve beneficije.
Iran
U Iranu se malo zatreslo sredinom veljače kada su održani tzv. tihi prosvjedi na ulicama nekoliko gradova uz snažnu prisutnost sigurnosnih snaga kamufliranih u civilne odore. Navodno je jedan prosvjednik ubijen u Teheranu, no vladini mediji to opovrgavaju. Iran bukti ispod političke fasade režima, dovoljno je prisjetiti se masovnosti postizbornih prosvjeda zbog netransparentnog i nedemokratskog načina na koji su se odigrali. Ti ljudi definitivno nisu promijenili stranu u međuvremenu, no zemlju ideološki paralizira vrhovni vođa ajatolah Ali Khamenei koji u većinskoj šijitskoj populaciji uživa bogobojazno poštovanje i koji je bez zadrške stao na stranu predsjednika Ahmadinejada.
Maroko
U Maroku bi se reforme mogle odraditi po frazi 'vuk sit, a koza cijela'. Premda je kralj Muhamed razbucao nekoliko stotina prosvjednika koji su se pred tjedan dana okupili u Casablanci tražeći smjenu straže na vrhu i političke reforme, monarh se ubrzano primio posla reforme ustava. U budućnosti bi izabrani političari trebali imati veće ovlasti, sudstvo bi trebalo biti neovisno i vršioci vlasti odgovorni za svoje postupke. Nemalo analitičara drži da ne postoji kritična masa ljudi u Maroku koja bi mogla iznjedriti revoluciju a la Egipat. Stanje kolektivne svijesti i njezin eventualni pobunjenički naboj ovisiti će o učincima reformi. Nadamo se.
Sirija
Zemlja koja je službeno već 48 godina u izvanrednom stanju funkcionira kao igralište predsjednika Bashara al-Assada, činjenica je to koja se ljudima popela na vrh glave, no da... S obzirom na brutalnost režima i sveprisutnost sigurnosnih postrojbi, u Siriji je nemoguće održati suvisle prosvjede na dulje od deset minuta, slikovito rečeno. Svejedno, protestira se u Damasku i na jugu zemlje, u gradu Daraa. Poginulo je nekoliko prosvjednika u maršu koji je zazivao građanske slobode, ukidanje izvanrednog stanja i korupciju koja je premrežila zemlju kroz vladajuću stranku Baath. Dodatni bijes izazvalo je zatvaranje petnaestoro školaraca koji su pisali prodemokratske grafite u Daraai. Bashar ne izgleda kao da misli popustiti makar jednu jotu. Sve će ovisiti o tome koliko će prosvjednici biti zagriženi i koordinirani. Ide im na ruku okolnost da odnosi Sirije sa SAD-om i EU-om ne sliče na ništa te će bez problema užicati moralnu, a možda i materijalnu podršku u nekom uznapredovalom stadiju prosvjeda.
Jordan
Kralju Abdulahu Drugom malo se zatreslo pod prijestoljem sredinom veljače kada su ljudi izašli na ulice inspirirani tuniskim i egipatskim zbivanjima te zatražili veći udio u donošenju političkih odluka i nove demokratske i fer izbore. Odonda se u Jordanu situacija naoko primirila, mada je radijus nezadovoljstva dovoljno širok da potakne smjenu vlasti. O tome, recimo, dovoljno zna Akhrm Ismaeli, otac obitelji koji nakon 17 godina radnog staža ima 140 dolara mjesečnih primanja. Vlada je najavila povišicu za zaposlenike u javnom sektoru od nevjerojatnih 28 dolara. Još jedino ostaje pitanje koliko mira 28 dolara može kupiti.
