Kao i prije deset godina, kada je po nalogu Franje Tuđmana izgubio poziciju zbog tolerancije prema prosvjednicima za Stojedinicu, Vladimir Faber odlazi jer kičmu nije savio do mjere koja odgovara velikom gazdi. Možda se jest svojedobno zaletio pa pohapsio mulce koji su na Facebook postavili Sanaderove karikature u naci-uniformi, kako bi na svoj obraz dokazao lojalnost taštom šefu, no preko mjere očito nije želio ići.

U javnost su već procurile teorije o razlozima smjene, od inzistiranja na istrazi o Rončevićevoj 'aferi kamioni', preko odbijanja represije prema ubogim seljacima koji su traktorima izvršili desant na Zagreb, do odbijanja zataškavanja nekih novih korupcijsko-kriminalnih vratolomija vlasti bliskih moćnika. Nije isključeno, čak je i vrlo moguće, da se radi o kombinaciji svih navedenih faktora.

Što god se na koncu pokazalo i kakav god formalni razlog Vlada sutra izmislila, činjenice su jasne i neumoljive: prvi policajac u zemlji pao je u nemilost jer kao profesionalac želi korektno raditi svoj posao. Kome to ne odgovara?

A počelo je predivno, prije samo osam mjeseci: nakon serije mafijaških ubojstava i opće psihoze u medijima, kao vatrogasnu mjeru za smirivanje nacije i busanje pred Europom Sanader izvlači tri imena: Šimonović, Karamarko, Faber

Prvi kao idealan birokrat koji će uroniti u papirnati nered naslijeđen od Ane Lovrin, drugi kao vrlo ozbiljan bivši obavještajac – kojega bi bilo neozbiljno čak i spominjati u istom kontekstu s Ivicom Kirinom i Berislavom Rončevićem – i treći kao uvjet bez kojega ne bi bilo ni ovoga drugoga.

'Potrebno nam je više odlučnosti nego što je bilo do sada. Na ovaj način pokušavamo najaviti da nitko tko nešto ovako pokuša napraviti ubuduće u Hrvatskoj neće biti siguran', Sanaderova je izjava kojom je, po tko zna koji put, javnost uvjerio da u borbi protiv kriminala misli ozbiljno. Kako krivo, kako krivo: već nakon mjesec dana, kad je postalo jasno da neće biti novih krvoprolića po zagrebačkim ulicama, medeni mjesec je završio.

Faberovu izjavu da je upravo politiziranost najveći problem hrvatske policije nekako je prešutio, no kad se usred Sabora drznuo izjaviti da se prije njegova dolaska 'smrdljivi proizvod zamatao u celofan', premijer je pukao. Događaj se u medijima nije mogao sakriti kao što se željelo zataškati ovotjedno izlaganje otpuštenog novinara Hrvoja Appelta s nizom zbilja šokantnih činjenica koje bi protresle svaku iole demokratsku državu, pa je uslijedio protunapad:

'Posao ravnatelja policije nije da bude za okruglim stolom, već na ulici s policijom.'

I to je to, odlazak Fabera na ulicu – ali u doslovnom smislu – bio je pitanje dana.

U skupini ljudi koja se naziva hrvatskom Vladom na sutrašnjoj sjednici moguće je iskakanje jednog jedinog čovjeka: Tomislava Karamarka, ministra policije koji se trudio ostaviti dojam profesionalca nesklonom kompromisima. Ako ostaje bez Fabera, svog jedinog uvjeta za ulazak u Vladu, znači li to da ni njegovo ministrovanje više nema smisla? Ili će ga se odreći? Ili će mu se pristojno zahvaliti na suradnji i izraziti žaljenje, a sam se sagnuti, otrpjeti i čekati bolje dane?

Alternativa, naime, ne izgleda obećavajuće: ili će Ivan Jarnjak konačno izaći iz sjene, ili će se pojaviti neki novi Kirin koji 'procese snima', ali ništa ne radi.

Na Sanaderovu radost.