ususret novoj školskoj godini

S teretom posljedica korone i potresa, danas sjedaju u školske klupe - kako im pomoći? Evo što savjetuje psihologinja Ivana Čorić

06.09.2021 u 06:27

Bionic
Reading

Taman prije početka nove školske godine javnost je ostala zapanjena rezultatima velikog istraživanja o posljedicama pandemije, epidemioloških mjera i potresa na mentalno stanje učenika. Što nam donosi školska godina 2021./2022., ne možemo znati, no činjenica je da - uz goleme posljedice koje su na mentalno zdravlje djece ostavile posljednje dvije godine - imamo izuzetno mali broj školskih psihologa. O tim problemima razgovarali smo s mag. psych. Ivanom Čorić, nastavnicom mentoricom

Prema rezultatima nedavno objavljenog istraživanja, više od 75 posto stručnih suradnika u školama (pedagozi, psiholozi, socijalni pedagozi) primijetilo je više depresivnih stanja kod učenika - čak 87 posto više anksioznih stanja, oko 75 posto više fobija i strahova te 55 posto više provala bijesa.

Šteta je napravljena prethodnih školskih godina i pitanje je kako obrazovni sustav štiti djecu.

Naša sugovornica, magistra psihologije Ivana Čorić, radi kao nastavnica mentorica u tri škole u tri županije. 'Samo u Zagrebu u jednoj školi imamo psihologa i to na pola radnog vremena. U druge dvije, u Zagrebačkoj i Sisačko-moslavačkoj županiji, nema školskog psihologa', kaže nam.

Škola, objašnjava Čorić, mora imati preko 180 učenika da bi se zaposlio treći stručni suradnik, a 500 za četvrtog. Prvi stručni suradnik u svakoj školi je knjižničar, drugi je pedagog, a treći ovisi o broju učenika. Problem u hrvatskim školama je i činjenica da ne postoji propisano koji će to treći stručni suradnik biti pa ravnatelj može birati hoće li to biti logoped, socijalni pedagog ili psiholog.

S time da, kako ističe, škola u Sisačko-moslavačkoj županiji, koju je pogodio i potres, po pedagoškim standardima zadovoljava sve uvjete za zapošljavanje trećeg stručnog suradnika, no još uvijek je na snazi zabrana zapošljavanja iz Ministarstva.

  • +13
Spora obnova nakon potresa u Petrinji Izvor: Pixsell / Autor: Nikola Cutuk/PIXSELL

'Na tom području imate problem s učenicima i s odraslima jer ne znamo hoće li se i kada dogoditi novi potres, kada će mjere nestati i u cijeloj toj priči zanemaruju se osnovne potrebe jednog, recimo, adolescenta', napominje Čorić.

A osnovna potreba jednog adolescenta nije, naglašava, potreba za znanjem i obrazovanjem.

'Potreba adolescenta je da stvara svoju socijalnu mrežu. U posljednje dvije godine ta je potreba zanemarena kod ove skupine djece. Imate recimo odlične učenike koji briljiraju na svim mogućim razinama, a koji dođu i kažu - ne da mi se, ne želim, ne vidim smisao… To je nefunkcioniranje u svim drugim aspektima života jer nemaju adekvatnu podršku', pojašnjava.

Nije uopće sporno koje će posljedice ostaviti ovo razdoblje: porast anksioznih i depresivnih poremećaja i suicida.

Kaže da je rezultati istraživanja nisu iznenadili. Moglo se, smatra, očekivati da će sve ovo ostaviti traga na mentalno stanje učenika.

U Zagrebu tek 30-ak škola ima psihologa

No problem je to što u ovoj situaciji ti učenici nemaju adekvatnu skrb. 'Uzmimo kao primjer Zagreb, najveći grad u kojem je stotinjak osnovnih škola, a samo u njih 30-ak zaposlen je školski psiholog. S time da nije slučaj da sve ostale imaju manje od 180 učenika. Neke možda imaju zaposlene neke druge stručne suradnike, što je super, ali nemaju psihologe, stručnjake za mentalno stanje učenika', naglašava.

Jesu li bitne ocjene i stres koji nastaje zbog ocjenjivanja? Trebaju li nastavnici biti popustljiviji?

'Moramo misliti na njihovo znanje, za što škole u osnovi i jesu. Treba biti pažljiv, no mi ne možemo previše odstupati od pravilnika o ocjenjivanju. No sve se to može odraditi tako da bude manje stresno. Roditelje bih potaknula da budu podrška svojoj djeci, čak i onoj većoj, za koju mislimo da im ne treba podrška. Uz to je važno učiti na vrijeme i ne učiti kampanjski jer to povećava stres.

Ne vidim da bi na bilo koji način pomoglo to kada bismo smanjili kriterije. Dapače, mislim da pomaže kada čak i ovakvoj situaciji normalno funkcioniramo u onome u čemu možemo.

Često se, dodaje, događa da potrebe učenika bivaju prepoznate među ostalim zaposlenicima u sustavu i onda oni pokušavaju napraviti nešto. To su najčešće razrednici.

'Svaki će se razrednik uključiti ako vidi da učeniku treba pomoć. Onda je problem u tome što oni nisu niti trebaju biti educirani, jer oni nisu psiholozi, pa nekada mogu nehotice napraviti i štetu', kaže Čorić.

Što mogu napraviti školski psiholozi u školama koje ih imaju? Kako to izgleda u praksi?

'Rad školskih psihologa ovisi i o ostalim stručnim suradnicima. Ako škola ima socijalnog pedagoga, on će se baviti preventivnim školskim programima. Ako ga nema, onda će se tim preventivnim školskim programima baviti psiholog jer taj posao jednostavno treba napraviti. Ono što bi školski psiholog trebao raditi jest fokusirati se na rad s učenicima, a naravno treba biti podrška i učiteljima i roditeljima. Naravno ne za njihove privatne probleme, već za tematiku vezanu za učenike. Tu onda psiholog provodi individualna i grupna savjetovanja s učenicima, može provoditi profesionalnu orijentaciju, može raditi detekciju darovitih učenika, ali i sudjelovati u izradi programa za učenike s individualnim programom i učenike s posebnim potrebama', nabraja.

Učenicima je jako, kaže, važna spoznaja da je netko uz njih i da taj netko nije izvan sustava. Važno im je znati da i u školi, koja im je često izvor stresa, imaju nekoga tko je tu za njih.

Kako detektirati i rješavati mentalne probleme?

Pred nama je nova školska godina, stoga pitamo našu sugovornicu što bi savjetovala i učenicima i roditeljima. Kako da detektiraju i rješavaju mentalne probleme?

'Svatko treba voditi računa prvenstveno sam o sebi. Primijetiti nekakve promjene u ponašanju, pokušati naći podršku među svojim vršnjacima, ali i među odraslima. Budimo realni, svi mi proživljavamo isto što i naši učenici. Obično smo im mi odrasli podrška, no što kada podrška sama treba podršku?! Jednostavno trebamo biti svjesni toga da se nalazimo u situaciji koja nije uobičajena ni normalna i jednostavno moramo osluškivati i sebe i druge te biti osjetljivi na potrebe koje imamo. To je vrlo izazovno jer osim što moramo biti osjetljivi na potrebe učenika, moramo izvršiti neki plan i program koji nam je zadan. Potrebno je potražiti podršku. Možda nema psihologa, ali imam razrednicu, neku odraslu osobu od povjerenja… Bitno je potaknuti učenike da kada im je pomoć potrebna, tu pomoć i potraže. Poslati poruku da je u ovoj situaciji sasvim OK ne osjećati se dobro. U redu je biti tužan, nemotiviran… Iznenađujuće nam je kada čujemo od našeg ministra koji kaže da ne mora svaka škola imati psihologa. I ne mora, no svako dijete u Republici Hrvatskoj treba i mora imati omogućen pristup psihologu', zaključuje Čorić.