Ustvrdio je kako Tomislava Merčepa nikad nije vidio u Pakračkoj poljani u kojoj je, kako je rekao, bio svega 20-ak dana. Naveo je i kako ne zna tko mu je bio zapovjednik, jer je bilo 'dosta ljudi koji su bili samozvani zapovjednici', a na tu poziciju su dolazili nametanjem. Za Merčepa je kazao da je bio zadužen za administrativne, a ne operativne poslove te da su njegove zadaće uglavnom bile vezane uz logistiku.

Upitan kako je i zašto iz Vukovara otišao za Zagreb, a potom i Gospić i Pakračku poljanu, Rimac je kazao kako mu je najveća greška, zbog koje se kaje i danas, bila napuštanje Vukovara.

'Ne znam zašto sam otišao u Zagreb', rekao je, a također se nije mogao sjetiti ni kako je postao pripadnik postrojbe kojom je, prema navodu optužnice, upravljao Merčep, kojem se sudi po zapovjednoj odgovornosti za ubojstva i mučenja srpskih civila sa zagrebačkog, kutinskog i pakračkog područja potkraj 1991. godine.

Unatoč višekratnom inzistiranju predsjednika Sudskog vijeća Zdravka Majerovića da se pokuša prisjetiti od koga su on i jedinica u kojoj je bio dobivali zapovijedi, Rimac je samo niječno odmahivao glavom. Ustvrdio je da u akcijama u kojima je sudjelovao nije bilo zarobljenika te da u Pakračkoj poljani i Zagrebačkom velesajmu ljudi nisu bili maltretirani i ubijani.

'U Paviljonu 22 bila su materijalno-tehnička sredstva, dva pomična kontejnera u kojima su ljudi jeli i spavali. Nikakve bodljikave žice ni kaveza tamo nije bilo', kazao je Rimac. Merčepa je upoznao na početku rata, a znao ga je i kao čovjeka koji je s njegovim ocem radio u građevinskoj tvrtki. Naveo je kako ga je tijekom rata susreo nekoliko puta, a posljednji put 1995. ili 1996. godine. Na pitanje je li čuo za Mihajla Zeca, odgovorio je kako zna da je on ubijen, ali i dodao da ne zna ništa o tom ubojstvu te da je on procesuiran zbog toga, ali isto tako i pravomoćno oslobođen.

Podsjetimo, bogati zagrebački mesar Mihajlo Zec ubijen je u prosincu 1991. ispred svoje kuće na Trešnjevci, a iste noći likvidirane su na Sljemenu njegova supruga Marija i 12-godišnja kći Aleksandra. Iako je Rimac, prema pisanju medija, u istrazi priznao da je ubio Mihajla Zeca, zbog proceduralne pogreške, jer je saslušavan bez prisutnosti odvjetnika i svjedoka, pravomoćnom sudskom presudom 1992. pušten je na slobodu.

Uz njega su na slobodu pušteni Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Suzana Živanović, koje se također sumnjičilo za likvidaciju obitelji Zec.

Zbog ovog zločina Hrvatska je isplatila odštetu preživjelim članovima obitelji Zec, sinu i kćerki, u iznosu od milijun i pol kuna. Rimac je 2005. na osam godina zatvora osuđen zbog ubojstva nepoznatog muškarca imena Saša u Pakračkoj poljani, a tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić kaznu mu je smanjio za godinu dana. U konačnici u zatvoru je odležao pet i pol godina.

Tijekom svjedočenja, Rimac je naveo kako je svjedok iz tog procesa, Nikola Pelaš, dok je bio u zatvoru, uputio pismo njegovoj obitelji u kojem je naveo da je učinjena nepravda te da on nije nikada rekao da je Rimac pucao u N. N. osobu imena Saša, zbog čega je zatražio obnovu cijelog postupka. Na zahtjev suca Majerovića, Rimac će na sud donijeti to pismo. Suđenje se nastavlja sutra ispitivanjem novih svjedoka.