Taman kada su se socijalistički predsjednički kandidati napokon udobno smjestili na stolac jerbo je Dominique Strauss-Kahn, favorit bez premca, zaglavio u njujorškom zatvoru, stigla je oslobađajuća presuda. DHK se vraća kući i premda je prekasno za predsjedničku utrku, francuska ljevica ne zna što bi s njim. Prevelik je da bi ga se ignoriralo, a opet, dolazi s prevelikim teretom da bi ga itko poželio blizu
Dominique Strauss-Kahn tog svibanjskog dana u njujorškom hotelu nije učinio ništa što već nije odradio mnogo puta prije i što je bila javna tajna o lifestyleu prvog čovjeka MMF-a. Sporazumni seks s prstohvatom nasilja. No ovaj put, stajalo ga je kako karijere u MMF-u tako i vrlo izgledne pobjede na predsjedničkim izborima u proljeće iduće godine. Da budemo precizniji, Kahnu nije dokazana nevinost, nego su tužitelji odbacili slučaj zbog nedovoljnih dokaza da se radilo o prisilnom činu. Štoviše, u tijeku procesa isplivalo je da je sobarica Nafissatou Diallo baždarena lažljivica – recimo, navodno serijsko silovanje u rodnoj Gvineji ne bi li dobila američki azil - i k tome povezana s narko krugovima. Od čitave priče koja je trajala sedam do devet minuta, a na 25 stranica sudskog materijala, može se jedino zaključiti da se dogodio sporazumni seks, eventualno u stilu DHK, dakle s malo žešćim pristupom.
Iako su neki domaći komentatori sablažnjeni faktom da je vrhunskom političaru i svjetskom ekonomistu uneređena karijera zbog spletkarskog hira jedne sobarice, javnost u Francuskoj je skoro potpuno promijenila stav o čovjeku koji je do jučer širio fascinaciju i pouzdanje daleko preko standardne lijeve glasačke baze. Kako prenosi The Economist, podrška DHK-u je pala na 28 posto, iako je bilo jasno da će biti oslobođen. Pred četiri mjeseca ta je brojka iznosila 52.
U međuvremenu, preostali predsjednički kandidati Socijalističke partije dobili su svojih pet minuta prilike. Francois Hollande i Martine Aubry, oboje s neusporedivo manjom karizmom (pa čak i u usporedbi sa Sarkozyjem) izrazili su oduševljenje što im je kolega pušten. Za prvog je sve bilo 'nepodnošljivo mučenje', a potonja je napokon osjetila 'užasno olakšanje'. Naravno, tko ne bi bio olakšan sa spoznajom da je puno prekasno da se Kahn vrati u predsjedničku utrku. Interni izbori socijalista predsjedničkog kandidata održavaju se već u listopadu.
Problem s povratkom Strauss-Kahna u Francusku ipak je veći nego što se čini, bez obzira na to što ga doma čeka štos sudskih tužbi (posebice ona spisateljice Tristane Banon, koju je navodno pokušao silovati 2003. godine). Kao što ankete pokazuju, ne samo da ga obustava procesa nije lišila ljage, nego je dodatno zakomplicirala život socijalistima. Unatoč velikim riječima, ni Hollande, niti Aubry (DHK-ova saveznica), previše bi riskirali s Kahnovom podrškom, primjećuje komentator The Economista. Možda, u perspektivi, ima šansu za povratak na političku scenu, no zasad bi mu najbolje bilo da se kloni medijske eksponiranosti.
No dio francuskih analitičara vidi ga u budućoj vladi ili kao državnog ekonomista u sjeni, ako socijalisti pobjede. Naime, ako su negdje tanki, onda je to po pitanju razumijevanja ekonomije, što je za Francusku u ovom trenutku od presudne političke važnosti. Tržišta kapitala joj nisu sklona, a Sarkozy je u poziciji nametnuti se kao nemilosrdni rješavatelj problema, uloga na kojoj je praktički izgradio svoj politički brend. Ništa čudno da mu istraživanja javnog mnijenja daju sve više šanse za novi mandat.
Francuska je ljevica u Strauss-Kahnu izgubila jedinog suvislog konkurenta za Elizejsku palaču. Le Monde se raspisao o tome mogu li popuniti prazninu koja je nastala njegovim izgonom iz predsjedničke utrke te zaključuje da su razlike između Hollandea i Aubry u najboljem slučaju kozmetičke naravi. Prvi je ustoličio retoriku na krizi, ozbiljnosti situacije, potrebi da se reformira porezna politika i više ulaže u znanost i istraživanje. Aubry pak dobiva bodove na činjenici da društvenim problemima pristupa osjetljivošću žene, no za većinu jednostavno predstavlja staru romantičnu ljevicu, koju je možda lijepo gledati ali za koju nitko razuman neće glasati. No oboje pate od sindroma 'tipično socijalističkog kandidata' koji u biografiju mogu upisati tek niz partijskih funkcija, tj. ni izdaleka nemaju Kahnovu širinu i uvjerljivost, da ne pričamo internacionalni background, a koje bi bez problema povukle mnoge glasove s centra.
Francuze čekaju vrlo teški izbori. Ne zbog napete situacije. Naprotiv - zbog toga što će morati glasati za ljude za koje najradije ne bi glasali.
