Kazneno-procesni razlog pronađen je u iskazima nekih optuženih za zločine na Ovčari 1991. i u Zvorniku 1992: izjavili su da su pobjesnjeli gledajući beogradsku televiziju koja je servirala grozne priče o navodnim zločinima 'ustaša' i 'balija' nad srpskim narodom, pak su pojurili tamo da se osvete.

Svatko u Srbiji zna o čemu je tu riječ: Miloševićevi lažljivi mediji bili su se počev od 1987. raspomamili preko svake mjere. Kako je vrijeme išlo, tako su oprez, mjera i profesionalizam nestajali. Bilo je tu nezamislivih gadosti čije bi nabrajanje uzelo gigabajte računalnog pamćenja. Barjak je bio razvijen i sva je pamet bila u trubi, kako lijepo veli stara židovska poslovica.

A trubači su – kao u i Hrvatskoj, nažalost – bili upravo i najčešće oni koji su od nacije sebi načinili profesiju. Navodni zločini izmišljani su namjerno i u cilju vlastitog promicanja i bogaćenja, zlobno i ustrajno upravo zato što su ti propagandisti mržnje bili svjesni da lažu. Laži su, po svojoj prirodi, postajale sve grotesknije i apsurdnije.

Kada je Milošević, u strahu od velikog mitinga oporbe ožujka 1991, izazvao pakrački incident, Večernje novosti objavile su izvanredno izdanje s ogromnim naslovom 'Četrdeset mrtvih u Pakracu!' (srećom, nije bilo nijednog ranjenog). Autor te 'reportaže' Pakraca vidio nije, sjedio je u Kninu, znamo tko je. Kad smo ga pitali kako je mogao, rekao nam je: 'Tako je trebalo.'

Jedan crkveni knez koji se inače slikao s mitraljezom u rukama negdje pod Glinom pokazivao je na televiziji lubanju djeteta koje su prije neki dan 'zaklale ustaše'; lubanja mi se učinila malo isuviše požutjela, pak sam nazvao prijatelja kirurga. Ovaj je bijesno odvratio da je lubanja iz anatomske zbirke i stara barem trideset godina. Taj isti vladika pokazivao je sliku čovjeka s leđa (ima zaštitnu vestu na kojoj piše 'Press') uz objašnjenje da je to 'jedan čovjek kojega su ustaše zaklale na jednome mjestu jednoga dana', ispalo je da su svi kolege novinari na broju. Taj isti 2000. bezočno je u izbornoj kampanji hvalio Miloševića, zatim se kršćanski pokajao i za nagradu dobio debelu eparhiju (dijecezu). Prije toga od Arkana je dobio i debeli džip za koji se na policiji ispostavilo da je spornoga porijekla, stvar je riješena objašnjenjem da je sve što vladika Filaret ima 'duhovno i nije od ovoga svijeta'.

Najbizarniji, međutim, slučaj je iz vukovarske operacije: Radio Beograd imao je tada svog 'dopisnika iz Vukovara' koji Vukovara vidio nije, nego je sjedio u Pančevu (odmah preko Dunava od Beograda). Taj je veseljak jednoga dana slavodobitno javio da je stanovita ulica u Vukovaru 'oslobođena', pak su neki rezervisti JNA krenuli tamo – jer su čuli na radiju. ZNG je, međutim, još držao ulicu, upali su im ravno pred cijevi i jedva se izvukli s četiri ranjenika. Kasnije je jedan od njih s ručnom granatom došao u Radio Beograd tražeći tog dopisnika, osiguranje ga je jedva utješilo.

Ukratko, Miloševićevi mediji lagali su bezočno, stalno i do samoga kraja, 5. listopada 2000. popodne.

Ova je ideja Specijalnog tužilaštva za ratne zločine, dakle, izazvala priličnu pozornost: ljudi itekako pamte svoje omrznute likove s malog ekrana i iz lažljivih novina. Razboritiji i iskusniji skeptici, međutim, upozoravaju da to neće ići lako – svim razvidnim dokazima usprkos. Naravno da oduvijek postoji kazneno djelo raspirivanja rasne, nacionalne i vjerske mržnje, ali u to vrijeme to se raspirivanje smatralo za nadasve domoljubno ponašanje i svi se oni dotaknuti sada čude jako: ta, zaboga, godine su prošle, i što sad?

Pravnici trezveno upozoravaju na procesne teškoće i sasma izvjesne primjedbe na postupak: odvjetnici će zavrištati na 'komunjarsku diktaturu, uvođenje verbalnoga delikta, ukidanje slobode medija' itd.; 'patriotske' će se 'snage' indignirati nad drskošću i 'izdajom', nad 'prodajom cvijeta srpstva novom svjetskom globalističkom poretku' itd., znate već. Oni koji se već osjećaju dotaknutima staju na zadnje noge i vrište da su samo 'služili narodu', je li, iz razloga čistih i domoljubnih, ta bio je rat, zaboga!

Bit stvari tako ostaje zamagljena bukom i bijesom. Bit stvari je da ne treba javno lagati nikad i ni za koga i ni pod kojom izlikom. Laž je – ili bi trebala biti – predmetom istraživanja i osude, moralne prije svega, a krivične tek ako se dade dokazati izvan svake sumnje da je laž kao namjerna obmana s umišljajem dovela do sasvim konkretnih zabranjenih posljedica kakva je, naprimjer, poticanje na kazneno djelo u kazneno pravnom smislu riječi.

Takvih primjera imamo u praksi Nürnberškog i Haškog tribunala, a na primjerima nacističke Njemačke i Ruande: Julius Streicher, urednik Der Stuermera osuđen je na smrt i obješen; neki radijski novinar iz Ruande dobio je doživotni zatvor. Nije da nemamo sličnih kandidata – u Srbiji i u Hrvatskoj, molim! – ali kazneno pravo i postupak neumoljivi su u pogledu dokaznog postupka.

Moralna mi se osuda čini daleko učinkovitijom. U tome sam smislu sugerirao da – ako ćemo već to rasvjetljivati, a voljeli bismo, dakako – natjeramo Radio televiziju Srbije, koja sada sebi tepa da je 'javni servis evropske Srbije', da sakupi sve najogavnije priloge iz prošlosti i da ih počne objavljivati u jednom lijepom i temeljito urađenom serijalu. Isto vrijedi i za niz dnevnih, tjednih i mjesečnih tiskanih stvari koje sebe i dalje nazivaju 'novinama', a u Zagrebu se lijepo zovu 'smećetisak'. Mogao bi se HRT skromno ponuditi, kao i Panorama, Slobodni tjednik i još neke tiskovine, znaju oni sami o kome govorim.

Ima li boljeg suočavanja s prošlošću nego preslišati se lijepo i prisjetiti se crvenih ušiju od srama što smo sve rekli i napisali za lijepe pare – i tko je zbog toga ostao bez glave, imanja i domovine. Da 'za domovinu treba lagati', ustvrdili su odmah u Srbiji Brana Crnčević, pisac koji nesebično voli novac, a u Hrvatskoj Dunja Ujević iz Večernjeg lista, novinarka; oboje javno, dokazi postoje, tako da upozoravam da se ne ritate previše! Ako mi se nešto gadi, to su lažljivci; ne, oprostiti ne mogu.