Rojsa za ministra! To je sukus šale koju su neki zluradi veseljaci na subotnjoj špici zbijali na račun vladajuće stranke i najave zakona o masovnoj legalizaciji bespravne izgradnje. Teorija zavjere na 'rvacki način kaže da se iza svega krije politički come back generala-bagerista Ljube Ćesića. U svojem očijukanju s premijerkom Rojs navodno pikira na mjesto ministra Bačića jer zbog dugog radnog iskustva nasilnog neimara u potpunosti zaslužuje mjesto ministra divlje izgradnje pa je tako prijedlog zakona zapravo njegov prvi lobistički projekt.

Ovakva je lakrdija nažalost sasvim legitiman komentar na zakon koji nam se krčka uUulici Republike Austrije. Mediji, eko-aktivisti, stručna i kulturna javnost ionako su promptno i precizno podastrli većinu problema koje bi novi zakon mogao izazvati. Očito je da nam zakon dugoročno može štetiti te predstavlja čin besramnog političkog oportunizma kojim država podriva vlastite, ionako krhke institucionalne temelje.

Sukob civilizacija: centar vs. periferija

Tako nam osim paprenog lakrdijašenja na račun političke elite i njihove kulture prostora ništa drugo ne preostaje. Ovakve će zgode ionako učestati jer su to sastavni dijelovi predizbornog folklora, a možda su u pravu oni koji misle da se samo radi o probnom balonu koji će se ispuhati prije nego što poleti. Međutim, postoji jedan drugi problem u ovoj priči koji (iako će mnogima i on izgledati kao prenapuhani balon) ukazuje na stvarne uzroke divlje izgradnje. On je povezan s pitanjem: zašto su se urbano stanovništvo, društvene elite i stručnjaci ponovo našli u sukobu sa stanovništvom manjih naselja oko divlje izgradnje?

Lokalci oduvijek žele da ih ovi iz grada puste na miru raspolagati svojim zemljištem, pogotovo sada kad je ono konačno postalo tražena roba. Velika većina nas koji kritiziramo zakon (aktivisti, povjesničari, arhitekti, kulturni radnici, sociolozi i biolozi) doista i jesmo gradsko stanovništvo. Većina onih koji novi zakon brane (izuzmemo li one koji će od njega imati posrednu i kratkoročnu korist na izborima) žitelji su teritorija na kojem se bespravna naselja nalaze. U suštini ovog slučaja nalazi se sukob između urbanog centra i njegove periferije. Bilo da se radi o periferiji kao suburbiji (divljim naseljima na rubovima gradova poput splitske Sirobuje i Mejaša) ili apstraktnoj periferiji – margini koja se odnosi na sav neurbanizirani teritorij zemlje nad kojim gradovi vrše snažan politički, ekonomski i kulturni utjecaj. Taj je sukob prisutan od početka urbanizacije.

Mečka i čučavac

Bespravna izgradnja nastaje upravo kao proizvod urbanizacije i njezinih ekonomskih proturječja. Budući da se razvoj grada uvijek dobrano oslanjao na investicije u nekretnine, dakle na građevinskoj špekulaciji, zbog skupog građevinskog zemljišta i visoke tržišne cijene stana nastao je urbanizam tipa 'uradi sam'. Za mnoge došljake u grad bespravni je objekt bio jedino rješenje stambenog pitanja. Bez obzira radilo se o kapitalističkom ili socijalističkom gradu, ekonomija građenja je uvijek bila ekonomija špekulantstva i profita, a bespravna izgradnja na periferiji njen paralelni svijet. Kad industrijski radnik u dvorištu svoje divlje trokatnice uz polovni mercedes ima parkirani poljski toalet (jer nema kanalizaciju) to je upravo materijalni dokaz proturječja urbanizacije. Ako nismo dovoljno svjesni tog proturječja, kategorički negativan stav prema bespravnoj izgradnji zapravo je svojevrsno licemjerstvo. Nije li pomalo licemjerno kategorički odricati legalnost 'divljeg' stanovanja ako znamo da je upravo tržište stanova u kojima udobno stanujemo u centru grada proizvelo substandardno stanovanje na periferiji?

Građansko licemjerje

Licemjerje se osjeća i kada se naš gradski čovjek snebiva nad estetikom i brutalnošću armiranobetonskog Monte Carla koji je prekrio prirodni krajolik obale. Ne govorim o snobizmu njegova estetskog suda nego pretpostavljam (i pritom u potpunosti suosjećam) kakva su mu očekivanja dok napušta gradnjom zagušeni velegrad. Gradski čovjek je u potrazi za idiličnom Arkadijom, pa kad ga dočekaju proširene građevinske zone, natiskani apartmani i velegradske gužve turista, normalno je da se osjeća prevaren. Bespravno izgrađeni objekti su materijalni dokaz te prevare. Ali što ako i ovdje iz njega progovara mali, uvrijeđeni, velegradski licemjer koji misli da je sva ta netaknuta priroda, autentični i predmoderni krajobraz stvoren da takav ostane upravo zbog njega? Građanin grada će na gradskom teritoriju do istrebljenja mijenjati prirodu i propagirati eksploataciju prostornih resursa, ali na periferiji stavlja veto na izgradnju. Pritom se iznova zaboravlja da su glavni razlozi meteža u turističkoj izgradnji promašaji urbanizacije obalnih gradova i nesposobnosti da se monokultura turizma nadomjesti drugim djelatnostima te da se turistički razvoj planira dugoročno na državnoj razini.

Hoće li onda novim zakonom prestati duga povijest licemjerstva gradskog čovjeka? Je li prijedlog novog zakona pravedniji? Rješava li on problem divlje izgradnje?

Ništa od navedenog. Način na koji se vodi rasprava o zakonu i najava njegovog provođenja u suštini ne mijenja kolonizatorski odnos grada (Zagreba) prema periferiji. Naprotiv. Umjesto suodlučivanja lokalaca u prostornom razvoju, država im ponovo šalje nova pravila odozgo. Umjesto stabiliziranja sustava, nove promjene mistificiraju zakon i urbanističku regulativu. Zakon prestaje biti demokratska tekovina i poopćivo znanje, već postaje laicima nedokučiva 'kraljeva volja' – još jedna Zlatna bula za napaćeni narod.