TURISTIČKI RAJ NA ZEMLJI

Pravilnik o sigurnosti na kupalištima ne postoji

26.05.2009 u 10:53

Bionic
Reading

Utapanje djevojčice u nedjelju u Termama Tuhelj i dječaka na gradskom kupalištu u Petrinji najavili su na najcrnji način ljetnu kupališnu sezonu kada mnogima odmor postaje tragedija u kojoj je lani živote izgubilo četrdesetak osoba

Direktorica Terma Ivana Kolar kaže da je to prvi slučaj smrti na njihovim bazenima, a da unatoč brzoj reakciji spasilaca, djevojčici nije bilo spasa. »Nažalost, kupači se često ne pridržavaju kućnih pravila, od toga da skaču na mjestima gdje to nije dopušteno, do toga da se roditelji čak svađaju sa spasiocima koji ne dopuštaju da se premala djeca spuštaju na toboganima«, kazala je za Vjesnik

U trenutku tragedije na bazenima je bilo četiristotinjak kupača, što je relativno mali broj i nadzirala su ih trojica spasioca, a u špici sezone bude i nekoliko tisuća kupača na koje pazi i do deset spasioca, od toga sedmero licenciranih.
Zapanjuje da domaće gospodarstvo ovisi o uspjehu turističke sezone koja se oslanja na plaže i kupanje, a da istodobno u Hrvatskoj ne postoji pravilnik o kupalištima koji bi precizirao tko mora nadgledati kupališta i sigurnost gostiju te koliko spasilaca mora biti na određeni broj kupača.


Kolut za spašavanje imaju. No, je li on dovoljan?

Voditeljica spasilačke službe Hrvatskog Crvenog križa (HCK) Silvana Radovanović upozorava na trenutačno stanje koje ima katastrofalne posljedice, ne toliko na moru, koliko na bazenima, rijekama i jezerima, gdje je najviše utopljenika.

»Zapravo se vrlo malo ljudi utapa na moru, jer je Jadran relativno pitom i nema velike razlike između plime i oseke, nema udara vjetrova kao na oceanskim morama i nema velikih oscilacija temperature vode. Ogroman su problem ostala kupališta i žalosno je reći da druge zemlje, poput Bugarske, imaju odlične propise o kupalištima, a mi niti jednog retka«, kaže Silvana Radovanović.

Tako ne postoji zakonska obveza da spasilačka služba mora biti na bazenima, nego su oni dobra volja koncesionara, a mnogi od njih, opet, ne uvažavaju sugestije HCK-a i uzimaju manji broj spasilaca od potrebnog misleći da oni većinu vremena »besposličare«.A bazeni su upravo najpogubnija kupališta.

»Kad utopljenika jednom poklopi voda, on više ne isplivava na površinu kao na moru, nego ostaje na dnu bazena. Nažalost, obično ih nađu tek kad se bazen isprazni«, kaže  sugovornica.

Objašnjava da je spasiocima općenito naporno kontrolirati bazene, jer se teško može razlučiti tko vrišti i maše rukama, jer se utapa ili je to samo igra. Zato veliku odgovornost snose roditelji koji djecu ne bi smjeli ispuštati ni sekundu iz vida.
Još su veći problem bazeni u hotelima koji gotovo uopće nemaju spasioce, a Silvana Radovanović kaže da se do javnosti nikad nije probila priča o utapanju gostiju u hotelskim bazenima kojih je bilo.

Sama je nedavno bila u Istri u luksuznom hotelu s pet zvjezdica i dvadesetmetarskim bazenom koji je idealan za utapanje, a spasiocu ni traga.

»Još je gore na rijekama čija kupališta nitko ne nadzire niti se spasioci treniraju za rijeke zbog ekstremnih uvjeta. Riječne struje toliko su jake da se utopljenici spašavaju isključivo iz čamca ili se u vodu ide samo ako je spasilac privezan za obalu«, kazala je, dodajući da spašavanje otežavaju i virovi i mulj.

Zaključila je da su od utapanja manje ugroženi strani turisti na Jadranu, nego domaće stanovništvo na »kopnenim« kupalištima, a da se većina utapanja ipak može spriječiti, jer je redovito riječ o neodgovornom ponašanju pojedinaca.

Hrvatski Crveni križ jedini je nadležan za obuku licenciralnih spasilaca, a svake godine trening ih prođe dvjestotinjak. Obuka traje tjedan dana i košta 400 kuna, a licenca se obnavlja svake tri godine. Lani su spasioci spasili 133 utopljenika, a nebrojeno je mnogo situacija kada su preventivno djelovali i time spriječili moguća utapanja.