Prosvjedi njemačke ekstremne desnice, kojima se pokušava izvršiti pritisak na kancelarku Angelu Merkel i njezinu migrantsku politiku, nastavljaju se nesmiljenom žestinom već tjedan dana. Nakon ubojstva jednog Nijemca desničari se već osmi dan okupljaju u središtu Chemnitza, grada u saveznoj pokrajini na istoku, a koji je posao mobilizacijski centar za sve one koji se protive davanju azila. Tportal odgovara na pitanje zašto su upravo Chemnitz i Saska postali žarišta prosvjeda njemačkih ultradesničara
Chemnitz, treći po veličini saski grad iza Leipziga i Dresdena, već je dulje jedno od pokrajinskih središta antimigrantskog raspoloženja u Njemačkoj. U gradu koji se do ujedinjenja u listopadu 1990. godine zvao Karl Marx Stadt nalazi se uporište skupine Domoljubni Europljani protiv islamizacije Zapada (Pegida) te desničarske Alternative za Njemačku, koja je prošle godine dobila gotovo četvrtinu glasova u pokrajinskom parlamentu.
Odgovore na pitanje zašto je upravo Saska, koja je više od 40 godina bila sastavni dio nekadašnje Njemačke Demokratske Republike (DDR), postala rasadište krajnje desnice valja potražiti u nizu razloga. Jedan od glavnih leži u činjenici kako istok Njemačke gospodarski zaostaje za zapadom, no dobri poznavatelji njemačkih prilika ističu da ekonomski zaostatak nije jedini uzrok rasta ekstremizma u toj pokrajini.
vezane vijesti
Nedavna istraživanja javnog mnijenja su, naime, pokazala kako su stavovi preuzeti iz nekadašnje komunističke Istočne Njemačke učinili tamošnje ljude ksenofobičnijima od svojih sunarodnjaka sa Zapada. Prema istraživanjima, stanovništvo tog dijela Njemačke ima veću potrebu za 'skladom, čistoćom i redom', kao i 'kolektivnim i etnički čistim identitetom'. Pored toga, važan faktor je tzv. selektivna kultura sjećanja, prema kojoj istočni Nijemci potiskuju negativne uspomene na komunističku prošlost, a istovremeno odbacuju bilo kakvo naslijeđe nacističkog antisemitizma te za sve društvene i ekonomske probleme krive strance.
Neonacizam kao istočnonjemački fenomen
Rezultati ove studije naišli su na velike kritike, osobito među članovima Kršćansko-demokratske unije (CDU), a s istraživanjem se nije složila ni Iris Gleicke, nekadašnja povjerenica savezne vlade za istočnonjemačke poslove. S druge pak strane, pojedini analitičari ističu kako je za porast krajnje desnice u Saskoj kriv upravo CDU jer uspon ekstremnih političkih pokreta godinama nije smatrao ozbiljnim.
>>> Podrugljivo ih zovu 'bio-naciji': Tko su ekstremni desničari koji zaposjedaju njemačke farme
Ekstremna desnica je prije ujedinjenja bila isključivo zapadnonjemački fenomen, što je razumljivo jer u nekadašnjem DDR-u komunisti nisu dopustili višestranačje, niti bilo kakvu političku konkurenciju. Nakon ujedinjenja na istoku Njemačke dolazi do procvata krajnje desnice i militantnog neonacizma, a već početkom 90-ih godina u saski pokrajinski parlament ulaze neonacistička Nacionaldemokratska stranka Njemačke (NPD) te Njemačka narodna unija (DVU), čiji su simpatizeri sudjelovali u paljenju izbjegličkih domova i napadima na migrante. Pritom su uspostavljane tzv. nacionalno oslobođene zone, čija ideja uvelike podsjeća na nacističku politiku 'očišćene Njemačke'.
Njemački politički psiholozi, poput Thomasa Klichea, fenomen rasta neonacizma u istočnim dijelovima Njemačke pojašnjavaju politikom istočnonjemačkih komunista koji su razvili represivni sustav s autoritativnim oblicima socijalizacije kako bi kontrolirali građane.
Iako se službena politika Njemačke oštro distancira od neonacista, pokušaj zabrane stranaka i pokreta poput NPD-a i DVU-a nije uspio jer su kriteriji za zabranu stranaka u toj državi izuzetno strogi, što je pouka negativnog iskustva još iz doba Trećeg Reicha, pa se kao najefikasniji oblik borbe i nadalje koristi građanska angažiranost, kao i prosvjedi civilnog društva.
Privatizacija na njemački način
Dodatni uzrok su ekonomske razlike između istoka i zapada Njemačke. Na istoku su plaće u prosjeku i nadalje niže, i to za trećinu, dok su cijene nekretnina upola niže nego u dijelu države koji je nekad pripadao Zapadnoj Njemačkoj. Pored toga, bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku na istoku iznosi otprilike dvije trećine istog indikatora na zapadu. Produktivnost na istoku je 1991. godine iznosila 70 posto produktivnosti na zapadu, do 2012. porasla je na tek 73 posto, a ni danas nije bitno veća.
>>> 'Angela Merkel pada bez obzira na to koliko lamata rukama, ovo podsjeća na zadnje dane DDR-a'
Brojke, a i ekonomski stručnjaci, ukazuju na to da ovakve razlike između istoka i zapada Njemačke zapravo više ne pokazuju različitosti nastale na temeljima ekonomskih sustava koji su karakterizirali dvije države prije ujedinjenja. Stručnjaci tumače kako je razlika između istoka i zapada Njemačke danas zapravo puno više nalik na vrlo poznate regionalne različitosti u drugim državama, poput one između sjevera i juga Italije ili sjeveroistoka i juga Sjedinjenih Američkih Država.
Nakon ujedinjenja Berlin nije uspio u smanjenju ekonomskih razlika, a nejednakostima je pogodovala privatizacijska praksa, prema kojoj su bogate tvrtke sa zapada zemlje jednostavno kupile svoje moguće konkurente s istoka, čime je zaustavljen rast bogatstva u dijelu Njemačke iz kojeg dolazi i kancelarka, a protiv čije se migrantske politike buni ekstremna desnica.
