Predsjednik Komisije Iustitia et pax HBK, mons. dr. Vlado Košić, izjavljuje da je popis pučanstva sljedeće godine posljednja prilika da se popišu u žrtve II. svjetskog rata i nakon njega. To je, kaže sisački biskup, najveća pogibija hrvatskog naroda u povijesti, što se sustavno prešućuje
U četvrtak je u prostorijama Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu predstavljena peticija Komisije Iustitia et pax HBK Vladi i Saboru Republike Hrvatske u vezi s popisom žrtava II. svjetskog rata i poraća, a u povodu Svjetskog dana ljudskih prava i uoči popisa stanovništva u Hrvatskoj 2011. godine.
Peticiju su predstavili predsjednik Komisije sisački biskup dr. Vlado Košić i član Komisije dr. Neven Šimac, a predstavljanju su nazočili i drugi članovi Komisije.
U uvodnom dijelu, biskup Košić istaknuo je da je peticija na tragu izjava i rezolucije Vijeća Europe iz 2006. i 2009. godine, kao i nastavak izjave Komisije Iustitia et pax iz 2007. gdje se tražilo pravo na grob i pijetet za one čiji su grobovi još uvijek nepoznati. Stoga se ovom peticijom Komisija zalažu za izradu popisa žrtava II. svjetskog rata.
O samom sadržaju peticije govorio je dr. Šimac. Istaknuo je da je ta peticija upućena Vladi RH i Hrvatskom saboru 'kako bismo kao društvo i kao narod pokušali izbjeći još jednoj crnoj rupi povijesnog zaborava'.
U povodu popisa pučanstva sljedeće godine upozorio je da su svi popisi pučanstva dosad registrirali samo žrtve onih prvih totalitarizma fašizma i nacizma i njihovih suradnika koji su u II. svjetskom ratu gazili dostojanstvo ljudske osobe i uništavali čitave zajednice. Dosad se sustavno ignoriralo ogroman broj ratnih žrtava, a posebno poratnih žrtava komunističkog totalitarizma.
U tom kontekstu dr. Šimac podsjetio je kako su godine 1946. popisani ljudi, stoka, štete na kućama i proizvodnim pogonima koje su nanijeli nacistički i fašistički osvajači i suradnici, ali je izričito bilo rečeno da se neće popisati žrtve koje se tretiralo kao neprijatelje. Tih žrtava nema ni u kasnijim popisima, a to nije učinjeno ni 1991, kao ni 2001. godine.
Da bi se barem dijelom pridonijelo da se smanje ili uklone predrasudni stereotipi i mržnja prema drugima, pa i prema pristalicama totalitarnih ideologija, da se ti stereotipi ne bi prenosili na naraštaje, da se naše društvo i domovina usmjeravaju prema toleranciji i održivom miru, potrebno je poznavanje činjenica, priznanje ljudskog identiteta i osobnosti svih žrtava i potrebno je poimenično popisivanje svih žrtava, što nije nikad učinjeno, smatra dr. Šimac.
Potrebno je priznati i patnje drugih, bez obzira na etničko porijeklo, svjetonazor svih žrtava komunizma. Potrebno je poštovanje posebno patnji obitelji tih žrtava i njihova neproživljenog žalovanja.
'Mislimo da je jedino na činjeničnoj osnovi moguće graditi svjesnu odgovornost i međugeneracijsku povezanost i solidarnost i tražiti put pomirenja i oprosta. Svjesni smo da je ovo teško izvršiti sada, 65 godina nakon tih događanja, da postoji pogreška zaborava, da su nestali mnogi svjedoci. No, držimo da je barem dio istine ipak istina i da se na istini može izgrađivati pravedan mir', istaknuo je dr. Šimac.
