Dok je baltičko sunce kupalo pješčane plaže lijepo ispunjene kupačicama i kupačima, od kojih se mnogi nisu toliko hrabri da bi se kupali, tisuće navijača u središtu Gdanjska tiskalo se uskim ulicama starog grada u potrazi za osvježenjem. Neki su ga pronašli u fontanama, neki na šankovima, ovisno o preferencijama. Za znojna čela i već promukla grla navijača koji su već danima na napornoj nogometnoj turneji u dalekoj Poljskoj hladno i točeno pivo je najčešći izbor.

U hrpi navijača svih dobi, veličina i boja jedva smo uspjeli pronaći prijatelje koji u kombiju imaju dva sjedeća mjesta i još možda nešto prostora za bicikle. Ako ne, teška srca ćemo ih ovdje pokušati prodati. Potajno smo se nadali da bi licitacija izazvala barem približan interes onom medijskom koji je tog popodneva uzeo maha. Nakon što smo u kombiju ipak pronašli nešto mjesta, rastavivši ono što se od bicikla rastaviti može, konačno smo i mi dočekali svojih pet minuta. U jednom dahu u hladovini smo nakucali tekst da bismo vam pokušali dočarati atmosferu koja je vladala prije utakmice i onda smo se samo prepustili da nas nosi onaj osjećaj…

Na krilima dobrih rezultata naše reprezentacije i danas smo očekivali barem remi – rezultat 2:2 koji su Španjolci izvikivali i glasnije od nas… Očito da njihova ljubav s Talijanima baš i ne cvjeta. Španjolci su u odnosu na Poznanj u osjetno jeftinijem Gdanjsku cijelo vrijeme ovog prvenstva. Dobro za navijački budžet, a to pomalo arogantno i sami ističu jer, kao, ionako će im trebati za do finala. Ni nama ne cvjetaju ruže, ali Hrvata je i ovaj put bilo na tisuće. U gradu i na stadionu sigurno više od crveno-crnih. Španjolci su bučni i fanatični navijači, ali hrvatska navijačka inovativnost nema granica i teško joj je parirati.

I ovdje su naši nekim čudom na prepuni korzo dovezi kamper s bučnim ozvučenjem, popraćen stotinama navijača koji su ga pratili korak po korak i koji je davao ritam, cijela poljska obitelj natiskana u fiću oslikanog u hrvatske boje (koji obožavaju naše more itd.), naši navijači koji uz pristojnu cash motivaciju lokalne muzikante podučavaju taktovima pjesama pa ih isti u stopu prate do stadiona, a da kostimografiju niti ne spominjemo…

Mnogi su lijepo vrijeme iskoristili za kupanje, ali popodne valjalo se sa svih strana sliti prema Gdanjsk areni. Gotovo 40.000 duša ušlo je na stadion, kako tko. Neki su u zadnji čas kupovali karte, neki preprodavali, neki dobivali na poklon, a neki ih u gužvi gubili u zadnji tren. Naposljetku, tko god je ušao mogao je vidjeti odličnu utakmicu, koja nam nažalost zbog krajnjeg rezultata neće ostati u nezaboravnom sjećanju. Nismo uspjeli izboriti rezultat koji nas vodi u drugi krug, ali su navijači nakon posljednjeg sučevog zvižduka gromoglasnim navijanjem pokazali što misle o igri naše reprezentacije. Hrvatska, Hrvatska orilo se te noći s obale Baltičkog mora…

Reprezentativci su otišli pod tuš i na masaže, a mi pješice prema gradu. Prijevoz je bio u kolapsu i tisuće su ljudi čekale da ih pokupi neko prijevozno sredstvo. No u tome nas je zatekla kiša, i to kakva! Pljusak od kojeg se ulicama na trenutke mogao zaigrati picigin, prenatiskane nadstrešnice ispod kojih su sretnici uspjeli skloniti barem dio tijela, a oni koji nisu bili te sreće sad već mokri do kože trčali su do nekoliko kilometara udaljenog središta grada tražeći neki zaklon. Hrabriji su se uz parolu 'ne može nam nitko ništa' skinuli i do pojasa… Benzinska crpka u blizini stadiona u tom je vremenu postala krov za stotine koji su oborili rekord u prodaji popularnih hot-dogova, ali i količini prodanih piva, svemu usprkos. Ma zapravo pojelo se i popilo sve što je bilo jestivo!

Nakon kiše valjalo je negdje i prenoćiti. Hosteli su bili prepuni, a jutro i polazak kući su se bližili. Bicikli su već u kombiju, kud bicikli, tud i mi, pa je logično da smo im do jutra pravili društvo.

Kad smo se zbrojili, svih nas devet, valjalo je krenuti put Donjeg Miholjca. Uh, kako je neobično na Nokia Navigatoru koji nas je doveo dovde vidjeti suprotan smjer i strelicu koja se kreće jako brzo. Udaljenosti za koje su nam trebali dani sada ostavljamo u satima, svaki tren sve smo bliže kući i stvarno, stražnjicama tek sad nije nimalo udobno. U našem taboru prepričavaju se doživljaji, tek letimično bacimo pogled uz ceste kojima smo ne tako davno prošli, ali sada nam tu i tamo mahnu samo prodavačice ljubavi iz borovih šumaraka, valjda se nadajući da nam je ostao još koji zlot.

Napuštamo i Poljsku, zemlju koja se proteklih dvadesetak godina stubokom promijenila. Nema više Poljaka kojima se pogranična područja Mađarske u vremenima galopirajuće inflacije i krize krajem 80-ih doturao alkohol, rijetka i cijenjena roba tog vremena. Još se čudimo ljudima koji su prevaljivali stotine kilometara samo da bi se opijali, ali valjda je to bio pasivni otpor zloduhu komunizma, tko će znati. Nema više moskviča i poloneza, poljskih Fiata. Nova vremena, novi prioriteti. Jedino je valuta ostala ista, nekada je od njega bila popularnija 'vegeta valuta', ali danas zlote Poljaci prihvaćaju uz široki osmijeh. Nema neobrađenih polja i zapuštenih imanja, posvuda pasu kravice i konji. Upoznali smo srdačne, radišne i gostoljubive ljude, lijepe poljske djevojke.

Teško je reći da je ovo kraj priče. Za nas je Euro završio, ali shvatili smo jednostavnu formulu. Cilj, volja i upornost ne poznaju barijeru koju nije moguće prijeći. Bicikl je za nas u ovom trenutku bio jedini način kako stići na ovaj europski festival nacija i – uspjeli smo! Euro je definitivno više od nogometa – to je susret različitih jezika, kulture i običaja odjeven u sportsko ruho prijateljstva, druženja i zabave.

S fantastičnim doživljajima iz protekla 23 dana koji su jedan mali život sam za sebe usudit ćemo se poručiti – 'the world is your stage'…