Država je stala na stražnje noge, predsjednik Tadić zaprijetio je primjenom 'principa strogosti', državni tužilac zatražit će zabranu dvije-tri mrakobijesne klerofašističke i neonacističke bande i zabranu organiziranog okupljanja i posjeta nogometnim utakmicama navijačkim plemenima Crvene zvezde, Partizana i Rada s Banjice (posebno opaka i dobro organizirana škvadra). Ne znamo koliko su se zbog toga zabrinuli ili prije obradovali Delije, Grobari i United Force, znamo samo da si policajci čupaju ono malo kratke kose.

Javnost, civilno društvo, nevladine organizacije i uopće pristojno građanstvo poludjeli su: tu se pale svijeće, svi se zaklinju da su protiv nasilja, organiziraju se marševi i demonstracije. Političke stranke puštaju ispravne zvuke na temu 'reda, mira i sigurnosti', svi se ispričavaju Francuskoj, imali smo i dan žalosti. Sve skupa je toliko upadljivo da se čovjek ne može oteti dojmu da je tu više riječ o nečistoj savjesti i nelagodi pred Francuzima nego o iskrenim osjećajima, pogotovo ne o iskrenim političkim idejama. Osjeća se miris stida, ali licemjernog, licemjerje ima naročit miris, prije smrad. 'Što bi bilo da su ti barbari ubili Albanca namjesto Francuza?' upitao je netko. 'Ništa', glasio je odgovor. 'Jedan manje, bravo, majstori!'

To je posljedica dvadeset godina nasilja kao načina života i nasilja kao društveno i politički legitimirane kategorije. Razgovarajući ovih dana s policijskim ravnateljima, načelnicima i starješinama uopće o organiziranom uličnom nasilju, užasnut sam se prisjetio čuvenog filma Stanleya Kubricka 'Paklena naranča' (nezgrapan prijevod originalnog 'Clockwork Orange').

Film je godinama bio proskribiran zbog 'eksplicitnog nasilja' koje je – kako smo vidjeli kasnije – dječji vrtić u usporedbi s našim životima. Tamo imate veselu škvadru dečkiju kojima je nasilje kao takvo najbolji provod i ultimate high. Oni su barem iskreni: nemaju rasnu, etničku, vjersku, političku ili navijačku ispriku, poput ovih naših nasilnika. Ta je isprika, neizbježno, sve tanja i providnija: nas teroriziraju 'navijači' bez sporta i fair playa, 'kršćani' bez ljubavi i milosrđa, 'patrioti' i 'domoljubi' bez svijesti o interesu i vrijednostima vlastite države, i nacije, ako baš hoćete. Ti mulci jedva da i znaju o kojem sportu je riječ kada krenu navijati (zajednički zaključak više europskih policija: manjina privedenih nasilnika znala je koji je rezultat uopće bio na datoj tekmi!), njih zanima samo i jedino nasilje.

Oh, da: dijelim zabrinutost znanstvenika i nevladinog sektora oko 'sustava vrijednosti' datoga društva; imam razumijevanja za besprizornost (lijepa ruska riječ za takve), nedostatak nade i perspektive mlade generacije koja svoje uzore nalazi u Arkanu, Thompsonu, Zdravku Mamiću i sličnima, svoj džeparac u upravama sportskih klubova, svoju političku zaštitu u desničarskim i šovinističkim strankama, a svoju duhovnu utjehu među mrakobijesnim popovima čiji je 'trbuh pun u Hrvatskoj, a glava prazna u Vatikanu' (Stjepan Radić) ili čija pederastija ih ne smeta u Srbiji dok veselo prebijaju homoseksualce.

Iz tog duboko trulog i licemjernog 'vrijednosnog sustava' cijelih društava u kojima se još ne zna ni tko je izgubio Drugi svjetski rat, a nekmoli zašto, sasma prirodno raste, zalijeva se i njeguje otrovni korov neonacizma. Našoj političkoj klasi treba lumpenproleterska ulična armija građanskog rata. Zato će joj kršćanski oprostiti lupanje tramvaja, izloga, veleposlanstava, džamija i glava, to lupanje je znak moći i izazov pravnoj državi. U Srbiji još nemamo pravosudni ishod ni za paljenje džamija 2004, o drugim, kasnijim slučajevima (s mrtvima!) i ne govorim.

ŠTO MOŽE DRŽAVA?

Sada se, eto, razmišlja o zabrani tri navijačka plemena u Srba, valjda najopasnija po policijskoj pouzdanoj procjeni (ima ih 40 glavnih i još toliko frakcija unutar njih). Taktički gledano, to je u načelu moguće, samo treba ljudi i novaca. Nema ni ljudi ni novaca za prethodni i neophodni obavještajni rad na terenu, za provjeru financijskih poslova sportskih klubova i društava neće biti ni političke podrške, to vam dobar stojim.

Mjesta generala JNA i članova Centralnih komiteta Saveza komunista u tim upravama sada zauzimaju 'kontroverzni biznismeni', tajkuni, nedodirljivi grosisti u trgovini heroinom i kokainom i sličan jet-set. Sportska su društva postala dragocjene perilice za prljav novac, nogomet je industrija koja počiva na kupovanju i podmićivanju. A navijači su pričuvna vojska za političke pritiske, komercijalne iznude, ucjene i prijetnje. Kada su nedavno na parkingu Crvene zvezde kod stadiona Marakana navijači porazbijali automobile stanovitih igrača, policija je naišla na 'zid šutnje' (izravan citat) i slučaj nije još rasvijetljen. Ah, da: navijačka plemena služe i za dilanje heroina na ulici, kažu policajci. Tko će se usuditi – u Srbiji i u Hrvatskoj – da krene protiv nogometne industrije?

Zamislimo da je odluka o zabrani organiziranog okupljanja, odlaska na nogometne i druge terene i navijanja stupila na snagu. Kako će policija raspoznati tko je član kojeg zabranjenog plemena? Kako će ih spriječiti da se pojave na nespornim dijelovima stadiona (istok i zapad, valjda)? Kako će selektivno intervenirati kad nastane opći kraval? Za izazvati opći kraval treba jako malo odlučnih ljudi, za smiriti ga treba jako mnogo vještih, iskusnih i odlučnih policajaca.

Ima jedno rješenje koje je u očajanju predložio moj kolega Saša Ćirić iz Vremena prije nekoliko mjeseci: zabraniti nogomet u narednih 18 godina, pa krenuti iznova kada odrastu neki nevini klinci.