KOMENTAR ĐURĐICE KLANCIR

Opus Dei na Pantovčaku

12.12.2013 u 16:06

Bionic
Reading

Stjepo Bartulica, povjerenik za vjerske zajednice predsjednika Ive Josipovića, predstavlja se ovih dana kao lider hrvatske konzervativne revolucije, pripadnik organizacije Opus Dei, te se postavlja pitanje stvarne pozadine njihova odnosa: je li ga Josipović izabrao, ili su mu ga izabrali. Josipović kao alibi za taj odnos nudi obrazloženje da je htio suradnika 'različitog svjetonazora', pri čemu zaboravlja da svi oni glasači koji su ga birali nisu imali problem s činjenicom da se odredio kao agnostik

Stjepo Bartulica ili, kako piše na službenoj stranici Ureda predsjednika, dr. Stephen Nikola Bartulica, povjerenik predsjednika Republike Ive Josipovića za vjerske zajednice, na pitanje novinara Globusa kako je predsjednik s njime prokomentirao rezultate referenduma o braku, odgovara da on, zapravo, još nije s predsjednikom ništa o tome porazgovarao… zbog predsjednikova službena puta. Zbilja neobično, ipak je Stjepo Bartulica povjerenik za vjerske zajednice, a ovo je bio referendum oko kojeg su sve vjerske zajednice mnogo toga rekle i poručile. Predsjednik Josipović, često neodređen, upravo je oko ovog referenduma, doduše, tek u završnici, bio određen i agitirao da se zaokruži 'protiv', a njegov je savjetnik bio otvoreno s druge strane barikada, s onima 'za'.

Nije li zanimljiv taj odnos? Predsjednik države evidentno ima savjetnika, povjerenika, s kojim se dramatično razilazi u stavovima. Nije li šteta što predsjednik tako dugo nakon proglašenja rezultata referenduma nije porazgovarao sa svojim povjerenikom za tako specifično područje? Takvim poznavateljem scenarija za 'dan poslije'.


Stjepo Bartulica i Vice Batarelo, dva lidera hrvatske konzervativne revolucije, natenane su u najnovijem broju Globusa objašnjavali zašto i kako žele probuditi konzervativizam u Hrvatskoj, zašto vjeruju da je ishodište jakog društva i jake ekonomije 'zdrava obitelj', zašto se željelo referendumom poručiti vlastima da nemaju pravo dirati u određenje braka kao zajednice muškarca i žene, zašto misle da u Hrvatskoj treba otvoriti i pitanje pobačaja… Bartulica i Batarelo sve su odgovore vješto zaokretali na svoj teren. Uzalud je novinar, Darko Hudelist, ispipavao kuda smjera ova priča u političkom smislu. Obitelj, i samo obitelj. Briga za obitelj. S Karamarkom su razgovarali samo površno. Ali isto tako 'spremni su razgovarati sa svakim političarom'.

Bartulica je potvrdio da je pripadnik katoličke organizacije Opus Dei, a Batarelo je odgovorio tek da ne želi otkrivati svoj 'osobni, duhovni život'.

Bartulica i Batarelo, moćan dvojac, oprezan, slatkorječiv. Žao im je, kažu, ako je došlo do krive interpretacije ovog referenduma. Ali oni, naravno, nemaju ništa s time. Strpljivi, fokusirani – na obitelj. Tek im malo pobježe trijumfalizma kad su se obrecnuli na plitkoću protivnika, 'liberalne ljevice'. Nemojte nam, zaboga, bacati u ring Vjerana Zuppu, poručuje dvojac.

Navikli su, izgleda, da im ide sve po planu, da otvaraju vrata svojom slatkorječivošću, da mogu sve zapakirati da izgleda beskrajno nevino.
Zašto i ne bi. Evo, Stjepo Bartulica je odavno već prikopčan na Pantovčaku. Veliki zagovornik, neki kažu, jedan od kreatora ideje, on sam pak samo skromno da je podržavatelj inicijative U ime obitelji, veliki protivnik zdravstvenog odgoja, štovatelj Judith Reisman i neskriveni član Opusa Dei, ima svoje radno mjesto na Pantovčaku, u uredu Ive Josipovića, predsjednika države, koji je uoči referenduma, pa onda i na sam dan održavanja referenduma, izjavljivao da je protiv, i pozivao je, kao predsjednik države, građane, da zaokruže 'protiv'. Dok je javnost, pa i 'insajderi' poput don Ivana Grubišića, smatrala da je referendum zapravo vješta spletka sve moćnijeg kraka organizacije Opus Dei u Hrvatskoj, na Pantovčaku je već bio umrežen jedan ugledan član Opusa Dei.


Sjećate li se tko je isprovocirao Josipovićevo prvo određivanje oko zdravstvenog odgoja? Upravo Bartulica. Predsjednikov povjerenik se, naime, prije njega, odredio o zdravstvenom odgoju. Negativno. Baš kao što i danas objašnjava da se država ne smije miješati u 'obiteljsko'. Predsjednik Josipović tada je dao intervju u kojem je objasnio da se ne slaže sa svojim povjerenikom: 'Kao predsjednik Republike, u Uredu okupljam ljude različita svjetonazora, upravo zato da bih imao mogućnost upoznati se s različitim razmišljanjima u pluralnom društvu kakvo je naše.'

Bartulica danas gotovo pokroviteljski prezentira taj idiličan odnos dvojice muškaraca različitih svjetonazora. 'To da uvjereni konzervativac poput mene može dobro surađivati s čovjekom i političarom iz ljevice može biti samo pozitivno.' Ne dijele isti svjetonazor, imaju različite stavove o pojedinim pitanjima, ali 'ipak dobro surađuju'.

Kako surađuju? Ovo Bartuličino predstavljanje suradnje doista zvuči više kao uspostava 'diplomatskih odnosa' s nekim sebi ravnim nego kao savjetodavan posao. Ne izgleda kao predano ispunjavanje obaveza za plaću. Stjepo Bartulica naime dobiva plaću kao profesor političke filozofije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, a razliku u plaći isplaćuje mu – Ured predsjednika.

I zanimljivo je kako se i Josipovićev i Bartuličin alibi za njegov posao u Uredu predsjednika poklapa: kao, dobro je u Uredu okupljati ljude različitih svjetonazora. Neobična definicija za izbor suradnika. Pa je li Ured predsjednika osmišljen kao predstavničko tijelo za različite segmente društva? Je li Pantovčak nekakav forum za ventiliranje različitih svjetonazora? Bi li nam se ubuduće mogla odmah dodati i takva bilješka uza sve ostale savjetnike i povjerenike: anarhist, Opus Dei, neoliberal, komunist-lenjinist…? Zašto i za druga područja onda nije birao osobe dramatično različitog svjetonazora od svojeg: recimo, za gospodarstvo je onda mogao pozvati... Milana Kovača? (Doduše, je li to tako dramatično različito...). Za branitelje… Zorana Pusića?


Izgleda da je Josipović osmislio alibi o razigranim svjetonazorima tek kada je shvatio da je doveo na Pantovčak moćnog i uvjerenog aktivista, budućeg lidera hrvatske konzervativne revolucije. To je bio tek prvi pokušaj izvlačenja, koji mu je zazvučao solidno.

Ako su ga građani birali kao agnostika, i nije im to smetalo, zašto je odlučio taj svoj status ukrasiti uvođenjem u igru Stjepe Bartulice?
I zašto se za takvo specifično područje kao što su vjerske zajednice odabralo upravo pripadnika organizacije Opus Dei? Jer predsjednik Josipović je to nesumnjivo znao u trenutku Bartuličinog angažmana. Josipović i sve njegove tajne službe znale su da dovode Opus Dei na Pantovčak.

Možda im je to tada zvučalo tako šik, demokratično, kao znak otvaranja drugačijim svjetonazorima. Ili je to trebao biti smokvin list, zbog grizodušja što je agnostik, a za ambicije da se dopadne širokom krugu uvjerenih katolika lakomo je pomislio da mu nije dovoljan neki običan narodni katolik, nego je htio 'radikalnog' katolika. Uvezenog, iznimno obrazovanog, koji zna strane jezike, koji ima veze posvuda.

Ili je u gorljivoj želji da uspostavi komunikaciju s Crkvom u Hrvatskoj prihvatio onog kojeg su mu dodijelili. Pa otuda Bartulici pobjegne ta intonacija ravnopravnog suradnika, više nego pokornog službenika.

Bartulica jest moćni igrač. Mjesto na Pantovčaku krasan je dodatak dojmljivoj biografiji i intrigantan kanal za buduće operacije. Ipak je on u 'gnijezdu' najomiljenijeg hrvatskog političara.

Možda bi se moglo naći i kakvo mjesto za Tomislava Josića? Još jedan povjerenik za nešto? Zašto ne, sigurno bi rekao predsjednik Josipović. On se voli upoznavati 's različitim razmišljanjima u pluralnom društvu kakvo je naše'. Može i Opus Dei, i crveni i crni vragovi. To je takozvani koktel-svjetonazor. Svjetonazor u funkciji reizbora. Bloody Pantovčak koktel.