GUARDIAN O KRVNICIMA BALKANA

Okončana najveća potjera na ljude u povijesti

04.08.2011 u 12:18

Bionic
Reading

Do prošlog mjeseca, Goran Hadžić, nekoć vođa hrvatskih Srba, bio je posljednji slobodan čovjek na popisu 161 osobe optužene za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Njegovo uhićenje predstavlja kraj jedne od najuspješnijih potjera u povijesti, piše britanski Guardian u tekstu posvećenom učincima postojanja Haškog suda

Čovjek koji je šetao šumskim proplancima na sjeveru Srbije nije izgledao poput ratnog vođe koji je proveo sedam godina u bijegu. Nije bilo maskirnih boja ili kamuflaže na njegovu licu – tek pomalo otromboljen, proćelav muškarac u plavoj majici kratkih rukava. Teško je zamisliti savršenije utjelovljenje banalnosti zla, piše Guardian.

Čovjek iz šume bio je Goran Hadžić, vođa hrvatskih Srba u balkanskim ratovima iz devedesetih godina. Bivši skladištar optužen je zbog svoje vodeće uloge u barbarskom uništavanju Vukovara 1991, što je bilo prvi slučaj uništavanja velikog europskog grada od Drugog svjetskog rata. Najmanje 264 Hrvata i drugih nesrba odvedeno je iz vukovarske bolnice do obližnje farme svinja te su mučeni prije nego su ustrijeljeni i bačeni u masovnu grobnicu.

Prije uhićenja 20. srpnja, Hadžić je proveo sedam od posljednjih 20 godina živeći pod lažnim imenom u Rusiji, gdje su ga skrivali ultranacionalistički svećenici Srpske pravoslavne crkve. Počelo mu je nedostajati novca, a očajnički pokušaji prodaje Modiglianijevog portreta (još uvijek je neizvjesno je li riječ o originalu ili krivotvorini te je li on uopće posjedovao takav portret) bacili su ga u ruke beogradskih vlasti, koje su nadzirale njegove potencijalne kontakte.

20. srpnja, Hadžić je išao po gotovinu kod prijatelja u području na kojem žive mnogi njegovi rođaci. Ubrzo su ih okružili srpski specijalci, a Hadžić se nije opirao uhićenju, krotko priznajući identitet prilikom predaje. Uhićenje je bilo patetično i zakašnjelo finale ere tog balkanskog ratnog vođe. Nakon 161 optuženog ratnog zločinca na Haškom sudu, Hadžićevo pojavljivanje u Haagu prošlog mjeseca te njegovi zlovoljni odgovori južnokorejskom sucu obilježili su kraj potjere koja je započela s osnutkom suda 1993.

Potjera s neba i iz rovova

Dugo se čekalo, no sa svakim imenom prekriženim na listi haških optuženika, to je bila uvjerljivo najuspješnija potjera na ljude u povijesti. U potragu za ratnim zločincima iz bivše Jugoslavije bili su uključeni, s jedne strane, američki špijunski sateliti, a druge strane dvojica britanskih vojnika ležeći tjednima u rovu, čekajući svoj plijen.

Priča je to koja se odvijala u sjeni balkanskog konflikta i koja je velikim dijelom neispričana. Tek sada, nakon što su svi s haškog popisa iza rešetaka ili mrtvi, detalji počinju izranjati da danje svjetlo. Diplomati i vojnici koji su progovorili za Guardian, učinili su to po prvi put.

Sud za bivšu Jugoslaviju – i njegov blizanac za Ruandu – predstavlja prvi usuglašeni pokušaj razračunavanja sa zločinima protiv čovječanstva od poznatih Nirnberških procesa nakon Drugog svjetskog rata. Za razliku od 'pobjedničke pravde' na tim suđenjima, UN-ov sud nastojao je pozvati na odgovornost sve strane u jugoslavenskom hororu. Nürnberg su uspjeli izbjeći Martin Bormann i Adolf Eichmann; Haag nije izbjegao nitko. Osim toga, sudovi za bivšu Jugoslaviju i Ruandu utrli su put za osnivanje stalnog, Međunarodnog kaznenog suda (ICC).

Nijedno od tih postignuća nije se činilo vjerojatnim kada je 1993. uspostavljen ICTY, zbog loše savjesti zapada na vrhuncu rata u BiH, umjesto stvarne intervencije. Nakon toga, osnivači su ga posve ignorirali. Čak i nakon najgoreg zločina u Europi od 1945, srpskog masakra nad 8.000 Bošnjaka u Srebrenici 1995, nije bilo međunarodnog truda da se počinitelji privedu pravdi.

Đinđić nudio Mladića u paketu s Miloševićem

Malo je poznato da je Đinđić, istovremeno s izručenjem Miloševića, ponudio Britancima priliku da ulove Mladića. 'Unoći kada je Milošević otišao u Haag, Srbi su nam rekli da pošaljemoskupinu koja će uhvatiti Mladića, tvrdeći da znaju gdje se nalazi',rekao je Charles Crawford, koji je u to doba bio veleposlanik u Beogradu.'Zaključio sam, kao čovjek na licu mjesta, da to ne bi bilo mudro.Naravno, prenijeli smo ponudu Londonu. No to bi podrazmijevalo da sepripadnici SAS-a odmah zapute tamo; nisam mislio da je u redu poslatiBritance u opasnu situaciju gdje ne mogu sa sigurnošću znati što će sedogađati ili kome vjerojati'. 

Propusti međunarodne zajednice

Oni najodgovorniji, srpski predsjednik Slobodan Milošević te vođe bosanskih Srba Radovan Karadžić i Ratko Mladić, ponašali su se kao da sud u Haagu ne postoji. Isto su činile i svjetske sile, čija je dugo očekivana intervencija pomogla u privođenju rata kraju. Neposredan fokus svjetskih diplomanata tada je bio mirovni sporazum u Daytonu.

U ljeto 1996, mjesecima nakon Daytona, malo se toga promijenilo. Karadžić se vozio diljem BiH, kroz četiri međunarodne kontrolne točke, mašući pripadnicima NATO-a čije ih odredbe – diktirane nervoznom Clintonovom administracijom – nisu sprečavale da nešto poduzmu.

'Pravila su zapravo bila: nemojte ga dirati, osim ako se baš ne sapletete o njega', prisjeća se Charles Crawford, u ono vrijeme britanski veleposlanik u BiH: 'Sve što je uključivalo skretanje s ceste, čak i za 10 metara, bilo je smatrano nečime izvan uobičajenih dužnosti.'

Đinđić probio led

Amerikanci su bili tvrđi od Europljana. Clinton se, doduše, brinuo da bi mu smrt američkih vojnika u BiH mogla naštetiti na predsjedničkim izborima u studenom 1996. Tek nakon toga, kada je angažirao Madeleine Albright, Washington se usredotočio na hvatanje ratnih zločinaca.

Prvo su uhićene sitne ribe, dok su bjegunci s dobrim vezama s vladama u Beogradu i Zagrebu našli utočišta kod svojih tamošnjih prijatelja i sponzora. U međuvremenu, NATO je povlačio svoje trupe s Balkana, a operacije hvatanja ratnih zločinaca ostavljene su obavještajnim službama, koje su motrile svoj plijen, ali su se za uhićenja morale oslanjati na duboko nepouzdane srpske i hrvatske vlasti.

U konačnici, stvarni napredak uvjetovali su politički prevrati. Milošević je svrgnut u listopadu 2000, a Haagu ga je idućeg lipnja izručio nasljednik Zoran Đinđić, kockarski se nadajući da će zahvalnost zapada prevladati mržnju njegovih sunarodnjaka Srba.

Prilika koju je Đinđić pružio zapadu zatvorila se naglo u ožujku 2003, kada je taj srpski premijer ustrijeljen u Beogradu. Nakon njegove smrti, političku moć preuzeo je srpski predsjednik Vojislav Koštunica, demokrat, ali i nacionalist koji se pokazao daleko manje voljnim pomoći u uhićenju Mladića i Karadžića.

Uvjetovanje članstva u EU-u

Haški sud promijenio je taktiku i počeo provoditi intenzivan diplomatski pritisak. Nepopustljiva glavna tužiteljica Carla del Ponte pobrinula se da Europska unija ne uzme razmatranje srpske i hrvatske zahtjeve za članstvo ukoliko ona ne potvrdi da njihove vlade u potpunosti ne surađuju sa sudom. U svojoj autobiografiji, Del Ponte se žali da je stalno nailazila na zid u traženju podrške zapada. George Tenet, šef CIA-e, čak joj je rekao da ga 'zaboli' što ona misli.

Njezin nasljednik, Serge Brammertz, nastavio je pritisak sve dok se konačno nije susreo s Hadžíćem u haškoj sudnici prošli mjesec. 'Nažalost, istina je da se bez pritiska stvari ne miču prema naprijed', rekao je Brammertz Gardianu: 'Vezanje proširenja EU-a s uhićenjem bjegunaca u prošlosti je bilo stvarno uspješno i ključno.'

Pritisak je s vremenom prisilio i vladu u Zagrebu da pruži informacije koje su odvele Interpol i španjolsku policiju do generala Ante Gotovine, najviše rangiranog osumnjičenika za ratne zločine sa hrvatske strane. Gotovina se skrivao u luksuznom hotelu na Kanarskom otočju, a uhićen je u prosincu 2005.

Nakon toga, na predsjedničkim izborima u Srbiji 2008. pobijedio je prozapadni Boris Tadić. On je imenovao mladog Sašu Vukadinovića na čelo BIA-e, tamošnje obavještajno-sigurnosne agencije, što je rezultiralo izgonom ultranacionalističkih dužnosnika i donijelo gotovo trenutne rezultate.

Udarac 'kulturi nekažnjavanja'

Dva tjedna nakon što je Vukadinović preuzeo dužnost, u Beogradu je uhićen Karadžić, koji je tamo figurirao kao new-age iscjelitelj. Mladić je otkriven u svibnju, ostario i osiromašen, zahtijevajući svoju mirovinu u domu svojih rođaka na sjeveru Srbije.

Pravda se konačno ostvaruje, ali potrajalo je 18 godina od osnutka ICTY-ja. Za to vrijeme ubijene su tisuće ljudi, a umrlo je deset haških bjegunaca.

'Zadovoljni smo što su svi uhićeni, ali zar je zaista bilo nužno da toliko potraje i da bude toliko bolno?' pita se Brammertz: 'Mnogi koji su preživjeli zločine umrli su bez da su dočekali pravdu. Dijelim tu frustraciju sa žrtvama.' Brammertz se, međutim, ne slaže da odgoda pravde znači da je ona uskraćena. Osim što je popločio put za stalan Međunarodni kazneni sud, Haški sud, po njegovom mišljenju, zadao je snažan udarac kulturi nekažnjavanja na zapadnom Balkanu i šire.

'Jasno je da, bez tribunala, najodgovorniji nikada ne bi bili kazneno gonjeni. Bez tribunala ne bi bilo baze podataka od sedam milijuna dokumenata koji veoma jasno pružaju uvid u povijest konflikta, tako da nitko ne može osporiti da su počinjeni zločini i genocid', zaključio je Brammertz.