Ostavka Christiana Wulffa dobra je vijest za njemačku demokraciju, a loša za instituciju predsjednika i kancelarku Angelu Merkel. Otprilike tako glasi kolektivni zaključak njemačkih komentatora na jučerašnji dramatični dan, u kojem je njemački predsjednik oko 11 sati izašao pred novinare i objavio da se neopozivo i trenutačno povlači sa svoje funkcije. Pola sata kasnije pred sedmom silom bila je kancelarka Merkel, koja je izrazila žaljenje zbog Wulffova odlaska te najavila da će u konsenzusu s opozicijom naći novog kandidata (ili kandidatkinju!) za formalno najviši politički položaj u Njemačkoj.

No Merkel je – iskreno ili ne – jedina koja žali za Christianom Wulffom, čovjekom koji nikad 'nije bio intelektualno dorastao izazovu predsjednika republike', kako je to bez krzmanja konstatirao tjednik Der Spiegel. Predsjednik, po njemačkom ustavu, nema skoro pa nikakve ovlasti, osim da predstavlja zemlju u inozemstvu, te se njegovim najmoćnijim oružjem smatra javna riječ, što su neki Wulffovi prethodnici više nego uspješno koristili, ostavivši značajan trag u njemačkoj politici i društvu. Trag koji za sobom ostavlja Wulff, pak, uključuje sumnjive odnose s raznim bogatašima, prijetnje novinarima zbog objavljivanja neugodnih detalja tih odnosa, dvojbene i neuvjerljive izjave koje su skandal samo još više produbljivale te, na kraju, i ostavku koja je došla prekasno da ne bi nanijela štetu instituciji predsjednika.

A štetu je Wulff svojim nemuštim izvlačenjem nanosio sam, cijela dva mjeseca, otkako je tabloid Bild objavio priču o privatnom kreditu od pola milijuna eura, s vrlo povoljim kamatama, koje je predsjednik dobio od bogatog prijatelja. Tijekom dva mjeseca detaljnog novinarskog istraživanja Wulffovih veza, njemački su novinari otkrili nekoliko potencijalnih afera, pa se prva od njih skoro i zaboravila. Brzo je reagiralo i Državno odvjetništvu – za razliku od DORH-a, čije djelovanje često ovisi o političkoj (ne)moći sumnjivih – te se Wulff našao usred istrage za pogodovanje, jer je navodno kao premijer pokrajine Niedersachsen utjecao na to da njegovi bogati frendovi dobiju javne poslove. U trenutku kada je pravosuđe počelo propitivati predsjednikov imunitet, koji bi im otežao ili onemogućio nastavak istrage, spasa za Christiana Wulffa više nije bilo. Ostavku je podnio prekasno, ali ipak dovoljno rano da se spasi od blamaže koja bi uključivala skidanje imuniteta ili opoziv s predsjedničke pozicije.

Rezultat Wulffovih afera jest i nevjerojatan pad podrške koju je predsjednik imao u narodu, nezapamćen u suvremenoj njemačkoj povijesti. Dakle, njemački građani su demokratski zrelo reagirali na politički nemoral, jednako kao što su se mediji prethodno pokazali pravim čuvarima demokracije, koje ni predsjedničke prijetnje nisu zaustavile u onome što bi inače trebalo predstavljati standardni dio novinarskog posla: istraživanju političkih afera.

Ipak, institucija predsjednika je, nema sumnje, oštećena Wulffovim dvogodišnjim mandatom, ali i zbog toga što je njegov prethodnik također napustio predsjedničku rezidenciju, dvorac Belevue, prije kraja mandata. Horst Kohler iznenada je podnio ostavku, uvrijeđen napadima opozicije zbog svojih kontroverznih izjava o njemačkim ekonomskim interesima u Afganistanu, pa je baš Christian Wulff trebao biti osoba koja će kao predsjednik popraviti imidž ove funkcije. I kolerični Kohler kao i prilično bezbojni Wulff su bili izbor Angele Merkel, koja ih je obojicu – bez suradnje s opozicijom – progurala u Belevue, pa se sada i njemačka kancelarka nalazi u neugodnoj poziciji. To najbolje pokazuje što je jučer otkazala važan sastanak u Rimu, oko spasa eura, kako bi ostala u Berlinu i pokušala spasiti situaciju. Zato Merkel sada i nudi SPD-u i Zelenima zajednički dogovor o novom predsjedniku, a ne treba se iznenaditi ako to bude – predsjednica. Opozicija je suzdržano oduševljena ovakvim razvojem situacije, a sve Wulffove skandale pametno su iskoristili da pokažu da nisu svi političari isti.

To je bila i najveća briga vladajuće koalicije, koja je bila uzdrmana percepcijom politike kakvu je Christian Wulff počeo simbolizirati – luksuzni život s prijateljima milijarderima kojima se usput sređuju poslovi na javnim natječajima i pogoduje na razne načine. Zanimljivo je primijetiti da se mnogo opasnije ponašanje hrvatskog premijera Ive Sanadera godinama tolerirao ili skrivalo (zar netko vjeruje da nitko ama baš ništa nije znao?), dok su Christiana Wulffa u biti razvalili slobodni mediji, odgovorna demokratska javnost, pametna i poštena opozicija, ali i glasovi iz vlastitih redova koji nisu htjeli da ih se smatra lopovima. U Hrvatskoj je zapravo sve, u slučaju Sanadera ali i mnogih drugih, bilo baš obratno: mediji nisu istraživali, a sumnjivo su ignorirali, javnost je više pažnje poklanjala 'Red carpetu' i nedjeljnom šopingu, opozicija je glumila nekakvu konstruktivnost, a HDZ se još nije naučio da ljude iz stranke treba izbacivati zbog nepoštenja i korupcije, a ne jer su rekli nešto što se garnituri na vrhu ne sviđa.