U suradnji Gradskog i Rajnskog državnog muzeja grada Triera nedavno je otvorena nesvakidašnja izložba naslovljena 'Povijest siromaštva, stigma nevolje'. 'Uvijek i svugdje ga ima. Siromaštvo je strašna, nepodnošljiva kuga, naročito u okruženju najboljih i najljepših od svih društava', pišu autori kataloga te goleme izložbe slika, filmova, tonskih zapisa, povijesnih dokumenata, fotografija i plakata, od antičkih glinenih figurica do Picassova 'Rijetkog obroka.'

Izložba je nastala u jednom od najljepših i najbogatijih njemačkih gradova u kojem je nezaposlenost podnošljiva kategorija, a na ulicama se vide rijetki 'uvezeni' prosjaci iz istočnih država bivšeg socijalizma. Stoga i priča o sve većem siromaštvu koje eskalira posljednjih godina u jednoj od najbolje stojećih članica EU-a zvuči prilično neuvjerljivo. Ipak, službene statistike kažu da je u 2009. godini golemoj vojsci od 12.6 milijuna Nijemaca, ili svakom šestom građaninu, prijetilo siromaštvo (manje od 940 eura mjesečnog prihoda), a prijeti sedmorici od desetoro nezaposlenih. U Hrvatskoj 19 posto stanovnika, njih 900.000, već živi na granici ili ispod granice siromaštva (manje od 2.372 kune mjesečnih prihoda), stopa rizika od siromaštva u nas je 44,4 posto, ali Njemačka nije Hrvatska.

Malo dalje, preko Atlantika, američki Državni zavod za statistiku govori o 46,2 milijuna novih bijednika. Kada bi ih strpali u jednu državu, bila bi deset puta veća od Hrvatske i tvorila bi 68. najveću u svijetu. U samo proteklih dvanaest mjeseci gomili siromašnih pridružilo se novih 2.6 milijuna, što je najveći porast otkako američka Vlada od 1959. prati takvu vrstu podataka. Svaki šesti Amerikanac danas živi ispod savezne granice siromaštva.

Prema podacima Svjetske banke, više od 1,5 milijarde ljudi živi s manje od 1, a tri milijarde s manje od 2 dolara dnevno, dnevno od posljedica ekstremne neimaštine umire 50.000 osoba, 80 milijuna stanovnika u EU-u živi u relativnom siromaštvu... Ali Njemačka i SAD su među najbogatijima od bogatih, a sve više relativno siromašnih u njihovim vlastitim dvorištima nova je pojava koja mnoge užasava i poziva na uzbunu, naročito nakon sve žešćih prosvjeda protiv Wall Streeta i bankarskog kapitala.

U Die Zeitu upozoravaju da 600.000 njemačkih građana više nema račun u banci, jer ne mogu podnijeti bankarske troškove, niti se mogu zaduživati. Malo ili puno u odnosu na 30 milijuna Europljana bez bankovnog računa? Sve je više niskoplaćenih poslova, onih koji mjesečno donose tek 400 eura. Još 2004. u Republici Njemačkoj bilo je 272.000 beskućnika. Nakon 13 godina nezaposlenosti, 35 godina staža i navršenih 65 godina starosti, Sigrid Falke iz Chemnitza – generacija kancelarke Angele Merkel - dobit će mirovinu od 636 eura bruto. Da nikada nije radila, država bi joj dodjela 627 eura neto. Zajedno sa suprugom imat će mjesečna primanja od 1.050 eura, znatno manje od 1172 eura koliko iznosi po paru granica siromaštva. Poput Sigrid Falke, mnoge bivše istočne Nijemce nakon masovnih otpuštanja devedesetih, godina nezaposlenosti i sve slabije plaćenih poslova očekuje bijedna mirovina, a i sve veći broj onih u zapadnom dijelu, u mirovini će imati mizerna primanja.

Nakon Adenauerove poslijeratne ere, generacija Angele Merkel je prva koja će živjeti lošije od prethodnih umirovljenika jer im je, prema podacima Njemačkog instituta za privredna istraživanja, mirovina pala s prosječnih 1.000 na 800 eura za muškarce, a za žene sa 800 na 700 eura te Udruga socijalne skrbi i nacionalne solidarnosti govori o 'skandalu' i traži hitnu promjenu politike.

U odnosu na Njemačku, situacija u SAD je mnogo brutalnija. Novija istraživanja procjenjuju da se u obećanoj zemlji broj beskućnika penje na dva milijuna. Bez krova nad glavom nađe se i na raskošnom Beverly Hillsu, a pola milijuna od njih su djeca. Dovoljno je vidjeti poneku epizodu TV serije 'Žica', da svjedočite u što se pretvaraju siromašni dijelovi mnogih američkih gradova. Brojke koje je nedavno objavio Business Insider u svom specijalnom izvješću doista su neumoljive: 2000. u bijedi je živjelo 11,3 posto Amerikanaca, danas ih je 15,1 posto.

Godine 1969. bilo je 95 posto zaposlenih muškaraca u dobi od 25 do 54 godine, danas ih je 81,2 posto. Amerikanac koji danas ostane bez posla, može sa samo devet posto vjerojatnosti računati da će sljedećih godinu dana naći novi. Bez ikakvog zdravstvenog osiguranja je 49,9 milijuna stanovnika, a samo jedan bolnički račun baca na koljena cijelu obitelj. Od 2006. broj korisnika javnih kuhinja povećao se za 46 posto, 10 milijuna Amerikanaca koriste pomoć za nezaposlene, četiri puta više no 2007, 45 milijuna ih prima bonove za hranu. Trećina cijele savezne države Alabame prehranjuje se na taj način, a bonove za hranu danas dobiva svako četvrto dijete.

Školski programi prehrane brinu se da više od 20 milijuna malih Amerikanaca nije gladno, dok plakati najveće nacionalne organizacije za borbu protiv gladi Feeding America (Nahranimo Ameriku) pozivaju u predgrađima Los Angelesa na akciju. Nekada najbogatija srednja klasa na svijetu, tvrde sociolozi, sve više gubi supstancu.

Ukratko, 50 posto najsiromašnijih Amerikanaca kontrolira 2,5 posto nacionalnog bogatstva, pa otuda više pogađaju podaci o bogaćenju i trošenju političke elite, recesiji usprkos, koju je objavio spomenuti Business Insider.

Tako je na političke kampanje 2008. utučeno pet milijardi, a računa se da će 2012. biti potrošeno osam milijardi dolara. Više od 50 posto kongresmena su milijunaši (najbogatiji Michael McCaul težak je 294 milijuna), a broj milijunaša u kongresu 50 puta je veći od onoga među ostalim građanima. Dok se u vrijeme krize između 2008. i 2010. godine imovina građana stanjila za 23, članovima Kongresa je narasla za 25 posto, pa svi zajedno vrijede nešto više od dvije milijarde, ili, u prosjeku, svaki član 3,8 milijuna.

Za ojađene prosvjednike koji su jesenas na Wall Streetu prosvjedovali protiv bankarokracije, bogaćenje političke elite tek je vrh ledenog brijega jer je najnovije izvješće, nedavno objavljeno u Newsweeku, još jednom potvrdilo da se milijarde novca poreznih obveznika troše u korist onog jednog postotka najbogatijih. U njemu republikanski senator iz Oklahome, Tom Coburn, dokazuje da građani koji zarađuju više od milijun godišnje, od darežljivog Unclea Sama uberu u vidu kojekakvih dodataka za nezaposlene do subvencija i poreznih olakšica za luksuzne vikendice i jahte, nevjerojatnih 30 milijardi dolara, dvostruko više od onoga koliko vlada potroši na NASA-u ili trostruko više od onoga što dobiva Agencija za zaštitu okoliša. Tako u izvješću spominju slučaj milijunaškog rokera Jona Bon Jovija, koji je ubrao federalnu subvenciju za uzgoj pčela na svom imanju, milijardera Davida Rockefellera i Teda Turnera koji su pokupili svaki po pola milijuna subvencija za razvoj farmi, jednako kao košarkaške legende Scottie Pippen kojemu je država za istu svrhu udijelila gotovo četvrt milijuna dolara dok je istodobno gomilao milijune u Chicago Bullsima.

Štoviše, tri četvrtine dobitnika subvencija za poljoprivredu stanuje na gradskim adresama, dok zbog rupa u zakonu, 1.500 milijunaša prošle godine nije platilo porez. Primjera je mnogo, pa senator Coburn može samo zaključiti da se 'subvencioniraju super bogati, umjesto oni koji to doista trebaju'.

U toj sve žešćoj podjeli na bogate i siromašne, i njemački kritičari trenutačne politike upozoravaju na 12 milijuna siromašnih u odnosu na pet milijardi eura privatnog kapitala, zbog čega trenutnu situaciju nazivaju 'debaklom politike raspodjele'. Zbog toga se i sljedeća godina navješćuje kao godina još ogorčenijih prosvjeda.