Zato Krugman u naslovu i spominje depresiju, umjesto recesiju, koje su nam pune uši.

'Recesija je kada stvari idu prema dolje, kada ekonomija opada. Depresija je kada ekonomija pada i ostane dolje dugo vremena. Imamo Veliku depresiju, koja je trajala više od desetljeća. Unutar nje bile su dvije recesije i dva razdoblja oporavka, u smislu da su stvari postajale bolje, ali ne puno bolje. Cijelo to razdoblje bilo je uistinu strašno za Ameriku i za svijet. Sada smo upravo u takvom razdoblju. Nije toliko strašno kao Velika depresija, ali nije ni daleko. Ima kontinuitet. Već smo u petoj godini vrlo visoke nezaposlenosti, s jako lošom perspektivom za mlade ljude. To je depresija', rekao je Krugman u intervjuu za AlterNet Radio Hour.

Krugman se fokusira na posljednjih pet godina, jer su se stvari koje su se dugo kuhale katastrofalno pogoršale 2007., uglavnom zbog nedostatka političke volje i gotovo univerzalnog prihvaćanja konzervativne 'vudu' ekonomije, o čemu u knjizi piše: 'Onima koji su imali više ili manje dobre ideje o tome što je potrebno ekonomiji, uključujući Obamu, nedostajalo je hrabrosti i volje da se prihvate posla i promijene stvari ili da kasnije barem priznaju da je ono što su radili u prvoj rundi bilo neprimjereno.'

Začarani krug

Usporedio je današnju situaciju s automobilom kojem se ispraznio akumulator: 'Mozgate što sve može biti, a možete ga pokrenuti nevjerojatno lako, ako ste spremni prihvatiti da je u tome problem. Prvo i najvažnije, imamo ekonomiju u kojoj jednostavno nema dovoljno potrošnje. Potrošači posrću pod dugovima, a korporacije ne žele trošiti ako ne vide potražnju. Netko mora iskoračiti i potrošiti, a taj netko je vlada. Kada obitelji stežu remen, vlada ga mora olabaviti, da nadoknadi taj gubitak potražnje. Vlada međusobna ovisnost - tvoja je potrošnja moj prihod, ako istovremeno stegnemo remene, zapravo nam je svima gore. To je temeljna pogreška.'

Krugman odbacuje naklapanja o tome da mora postojati ekstremna nejednakost u prihodima da bi se kreirala uspješna, rastuća ekonomija, jednostavno zato što je povijest pokazala drukčije: 'Najbolja generacija ekonomskog rasta u Americi jest generacija nakon Drugog svjetskog rata, kada bogati nisu bili ni približno toliko bogati kao ovi danas, a stvorena su tolika radna mjesta uz najvišu poreznu stopu ponekad i 90 posto. Bogati ljudi nisu ništa bolji poslodavci od bilo koga drugoga.'

Nestanak eura za godinu dana

Ima li šanse da SAD zadesi sudbina Grčke?

Teško, objašnjava Krugman, jer je Grčka u sasvim drukčijoj situaciji i nema vlastitu valutu, nego je puno ranjivija i izložena procesima od kojih je SAD odvojen. Situacija u EU je takva da Krugman predviđa mogući nestanak eura već za godinu dana. Teško zadužene zemlje ne mogu devalvirati svoje valute ni izvesti monetarne trikove koji su uobičajeni u takvim situacijama. Krugman se čudi što Grčka još nije istupila iz monetarne unije.

'Napuštanje bi bilo strašno, ali ostajanje je beznadna situacija. Oni će izaći, a kada ostali vide da je to moguće, to će imati efekta na banke u Španjolskoj i Italiji, koje su puno veći igrači. Eurozona se može održati samo ako se europske elite počnu ponašati bitno drukčije. Moraju reći - stani malo, tlačenje ljudi zbog njihovih navodnih fiskalnih grijeha sada nam nije prioritet - spašavanje eura jest. To znači neograničeno posuđivanje bankama i vladama tih zemalja: puno ekspanzivniju i u neku ruku inflacijsku monetarnu politiku. Možda to ponudi neku nadu u spašavanje sistema.'

Kukavičja jaja

Kao dobitnik Nobelove nagrade za novu trgovinsku teoriju, ocijenio je koliko se ekonomske teorije primjenjuju u praksi, prilikom sklapanja trgovinskih sporazuma iza zatvorenih vrata:

'Rekao bih da je prvih 50 godina poslijeratnih pregovora donijelo dobre stvari, pogotovo za izvoz proizvoda iz siromašnih zemalja. To je vrlo važno zbog priča o uspjehu, država koje su se uzdigle i postale pristojna mjesta za život te zemalja koje zahvaljujući izvozu drže glavu iznad vode. Ali posljednjih desetljeća velik dio trgovinskih sporazuma bili su samo sporazumi o zaštiti raznih vrsta interesa. Na primjer, CAFTA (Central American Free Trade Agreement), koji je zapravo sporazum o intelektualnom vlasništvu i uglavnom osigurava monopol farmaceutskih kompanija. Puno toga što je prolazilo pod sloganom slobodne trgovine zapravo je nešto drugo i često nauštrb radničkih interesa i s jedne i s druge strane.'

Svojim brojnim člancima, intervjuima, knjigama te na vlastitom blogu, Krugman ukazuje na apsurdnost problema: 'Zaglavili smo u pričama o deficitu - fantomskoj opasnosti - u pogrešno vrijeme. Mislim da tupljenje ovih stvari i ukazivanje na dokaze ima itekako smisla, zbog čega sam i objavio knjigu. U nadi da možemo pomaknuti ovu debatu malo dalje, u smjeru činjenja prave stvari.'