Zanimljiva je etimologija naziva instrumenta koja na jeziku naroda Bambara upućuje na to da je Djembe sastavljen od dvije riječi i to 'dje' što znachi okupljanje i 'be' što znači mir. Nerijetko ćete naići na opis Djmbea kao bubnja mira, kao bubnja koji širi mir i toleranciju, a upravo tako o njemu govore i sami majstori tog instrumenta.

Spomenuti narod Bambara jedan je od naroda iz tzv. Mandeng kulturnog kruga kojeg još čine i nekoliko zapadnoafričkih naroda od kojih su u kontekstu Djembe-a najbitniji narodi Mailnke i Dioula. Sva tri naroda žive na prostoru na kojem se danas nalaze zapadnoafričke države Gvineja, Mali, Burkina Faso, Senegal, Obala Bjelokosti, Liberija i Sierra Leone. Većina tih država bile su dio velikog Malijskog carstva koje je postojalo u 13. stoljeću.

S obzirom da postoji jako malo pisanih podataka koji se tiču povijesti tog instrumenta teško je odrediti njegovu starost, no gotovo sigurno doseže 1000 godina. Neki smatraju da je djembe postojao i prije nove ere.

Djembe je potekao iz reda kovača, a nastao je iz posude za drobljenje žita, koja svojim izgledom jako podsjeća na bubanj. Upravo su se kovači dosjetili da uz pomoć metalnog obruča razapnu kožu preko bubnja koja svojom rezonancijom stvara zvuk. Koža koja se koristi kao opna djembea najčešće je kozja koža, iako se može naići i na kravlju, konjsku ili antilopsku.

Djembe je instrument napravljen od jednog komada drveta. Kada se komad izdubi i oblikuje u formu bubnja, Afrikanci će reći da je tada djembe dobio grlo. Nakon montiranja kože djembe je dobio svoj drugi organ - jezik, a da bi progovorio potrebna je naravno ljudska ruka. Djembe ima svoj jezik koji je potrebno naučiti, ako se po njemu samo lupa, reći će afrikanci, to je onda buka.

Jezik djembea je širok spektar zvukova, različitih visina, ali ipak su tri osnovna zuka za razumjevanje jezika i zapadnoafričkih ritmova. To su bas – kao najdublji zvuk, ton – kao srednji i slap kao najviši ton. Od ta tri zvuka sastavljeni su svi zapadnoafrički ritmovi. Na prvi pogled zvuči jednostavno, ali u praksi je sasvim drugačije.
Djembe je jako zahvalan instrument jer uz malo uloženog truda može pružiti puno zadovoljstva i sreće, no zagrepsti ispod površine, zaista uroniti u svijet zapadnoafričkog ritma nešto je sasvim drugo. Za to je već potrebno mnogo vremena, truda i vještine.

Generacija afričkih majstora koja je najzaslužnija za to što je Djembe upoznao ostatak svijeta jest ona generacija koja je u drugoj polovici 20. stoljeća, u vrijeme osamostavljivanja zapadnoafričkih država, počela putovati svijetom zajedno sa svojim plesnim trupama. Iz te generacije kao najpoznatiji izdvojili su se i dan danas aktivni djembe fole (djembe fola je naziv za svirača Djembe-a) Famoudou Konate, Mamady Keita, Sega Sidibe, Fadouba Oulare, Adama Drame, Soungalo Coulibaly.

Većina tih majstora je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća započela sa radionicama kroz koje su bijelci, ponajviše iz Europe i Sjeverne Amerike, dobili mogućnost da se upoznaju sa čarolijom zapadnoafričkog ritma. Način učenja je vrlo jednostavan i bazira se isključivo na slušanju i ponavljanju određenih fraza. Valja napomenuti kako je u Africi normalno da mladić koji počne učiti svirati Djembe, prvih desetak godina svira isključivo prateće dionice, prije nego što krene učiti solo fraze, dok strpljivost baš i nije vrlina učenika sa Zapada, koji bi odmah htjeli znati sve ritmove. Rezultat toga je da danas postoje mnogi zapadnjaci koji gomilaju kvantitetu ritmova, ali ne rade i na kvaliteti istih.

Zanimljivo je jedno tumačenje Mady Keite o općeprihvaćenoj tvrdnji da su afrikanci bolji svirači od bijelaca jer im je 'ritam u krvi'. On će reći da to nije radi toga, već zato što se u Africi malo dijete doslovce rodi uz bubanj i živi s njegovim zvukom već od prvih dana svog života. Mi smo zaboravili na ritam.

Ritam je i dan danas, bez obzira na učinke globalizacije i divlje urbanizacije u zapadnoafričkim gradovima, sastavni dio ljudske svakodnevice. Tome je tako pogotovo u selima. U seoskom životu regija u kojima je zastupljen Djembe, ritmovi se i danas izvode u tradicijskom kontekstu, a ne u kontekstu nastupa, performacea. Ne postoji klasičan odnos izvođača i publike, ne postoje aranžmani ritmova, već samo sinergija svirača i plesača koji se stalno izmjenjuju. Ako je na primjer danas završena sjetva, po povratku sa polja u selu će se svirati isključivo ritmovi namjenjeni za tu svrhu.

Djembe se nikada ne svira bez Doundounova, vrlo često su to tri bubnja različite visine: kenkeni kao najviši, sangban kao srednji i doununba kao najdublji bubanj. Ti bubnjevi se sviraju palicama i oni tvore osnovnu melodiju ritma, oni su srce svakog ritma. Uz Doundounove tu je još minimalno jedan Djembe koji svira prateću dionicu određenog ritma i Solo Djembe. Solo djembe svira određene solo fraze, koje svaki put začini sa improvizacijom koja se desi u trenutku i koja je često inspirirana plesnim pokretima plesača.

Djembe je bubanj koji potiče na ples, na smijeh, bubanj koji nas budi, koji pokreće.

Kako je rekao Sega Sidibe, jedan od meni najdražih djembe majstora: Djembe je čovjek.

Priliku plesati i vidjeti afrički ples te čuti afričku glazbu u Zagrebu imate uskoro! Udruga za kulturnu suradnju i promicanje afričke kulture u RH – DYALLI poziva vas na 5. obilježavanje Međunarodnog dana Afrike u Zagrebu, sedmodnevni festival TJEDAN AFRIKE 2012. Od 21. do 27.svibnja moći ćete uživati u ritmovima i bojama Afrike, predstavama, debatama, poeziji, radionicama i koncertu.

Ovogodišnji gosti su Les Percussion WAMALI, osmeročlana glazbeno-plesna skupina iz Gvineje čiji će članovi uz koncert u Zagrebu održati i radionice plesa i djembe perkusija.

Sve informacije o festivalu potražite na: www.dyalli.hr