KOMENTAR ANTE MIKIĆA

O Danu pobjede i domovinske zahvalnosti

05.08.2010 u 11:20

Bionic
Reading

Dan pobjede kojom je uz brojne žrtve izborena sloboda te domovinske zahvalnosti, kojim se te pobjede i žrtve prisjećamo, kao i Dan branitelja koji su u toj borbi podnijeli najveći teret, itekako imaju smisla: da nas podsjete na to kako moćno oružje imamo u svojim rukama – slobodu da svoju zemlju učinimo boljim i sretnijim mjestom za sve

Jesu li se za to borili? Pitanje je to koje ovih dana, pa i sa sasvim oprečnih pozicija, pljušti sa svih strana. Oni koji ga postavljaju trudit će se pobrojati upravo one pojave u hrvatskome društvu koje, iz njihove perspektive, zavređuju najžešću osudu i predstavljaju negaciju onog ideala za kojega su se, po njihovu mišljenju, branitelji zapravo borili. 'Ljevičari' će tako upirati prstom na tajkune i privatizacijske magove (premda mnogi od njih dolaze i iz njihovih krugova), 'desničarsku vlast' koja manipulira braniteljima i za sebe prisvaja najveće zasluge u stvaranju Hrvatske. 'Desničari' će upozoravati na neokomunističke tendencije i obnavljanje titoizma, opasnost od postupnog stvaranja neke treće Jugoslavije (premda neki od njih, svojedobno, nisu imali ništa protiv ni komunizma, ni protiv Tita, a ni protiv Jugoslavije). I, što je najgore, svi su oni, na svoj način, u pravu. Kao što to biva kod svih retoričkih pitanja, odgovor je sam po sebi jasan: branitelji se za to nisu borili.

No, ono za što su se branitelji borili, mi danas zapravo imamo, samo mnogi toga nisu do kraja svjesni: slobodnu Hrvatsku i višestranačku demokraciju. To što ni ta sloboda (zasad?) nije ispala baš onakva kakvom su je dobronamjerni među nama priželjkivali, a ni višestranačje još uvijek nije pokazalo sve svoje prednosti pred jednostranačkom diktaturom iz koje smo početkom 90-ih izašli, to je već sasvim druga tema koja s braniteljima i njihovom borbom u Domovinskom ratu nema baš puno veze. No, možemo li uopće zamisliti što bi se dogodilo da je taj rat završio drugačije? Da su, umjesto Bljeska, Oluje i oslobađanja okupiranih područja, uslijedili pad Zadra, Šibenika, Karlovca... Danas nam, na svu sreću, to izgleda nezamislivo, no svojedobno to uopće nisu bili nerealni scenariji, a ishod pojedinih borbi često je ovisio o hrabrosti nekolicine ljudi.

Sloboda je bila uzvišeni cilj za kojim se dugo čeznulo

Zato je šteta što sloboda izborena Domovinskim ratom danas mnogima, a osobito onima mlađima među nama, možda i ne izgleda kao neki osobiti uspjeh. U vremenu u kojem se sve mjeri opipljivim mjerilima, osobito onima gospodarskima, a na slobodu se gleda kao na nešto samo po sebi razumljivo, ponekad je i teško dočarati njenu važnost i svu njenu veličinu. Govoriti o slobodi u vremenu krize, kad većina jedva spaja kraj s krajem, neki će možda ocijeniti i skretanjem s bitnih tema. No, oni nešto stariji i za povijesne teme zainteresiraniji čitatelji znaju da su upravo sloboda i slobodna Hrvatska bili uzvišeni cilj za kojim se čeznulo. I da je upravo sloboda preduvjet ukupnoga, i ne samo gospodarskoga, napretka i pojedinaca i društva u cjelini.

Rijetko je to tko znao tako uspješno dočarati, kao što je to u svojim tekstovima, a još više u govorima, znao činiti hrvatski pjesnik i filozof, književnik i političar Vlado Gotovac, čije su se 10. obljetnice smrti i 80. obljetnice rođenja ovih dana prisjetili u njegovome rodnom Imotskom. Često je znao govoriti o slobodi kao preduvjetu istinskoga stvaranja: 'Sloboda obična, Sloboda svakodnevna, Sloboda u kojoj možemo jednostavno reći kako nam izgleda život koji nas okružuje, reći što smo i tko smo, što u tom životu želimo učiniti i biti. Zahtjev posve banalan, ali strahovito opasan u vremenu u kojem smo živjeli!'

Jesmo li nakon izborene slobode spremni preuzeti i odgovornost?

Stoga Dan pobjede kojom je ta sloboda uz brojne žrtve izborena te domovinske zahvalnosti, kojim se te pobjede i žrtve prisjećamo, kao i Dan branitelja koji su u toj borbi podnijeli najveći teret, itekako imaju smisla: da nas podsjete na to kako moćno oružje imamo u svojim rukama – slobodu da svoju zemlju učinimo boljim i sretnijim mjestom za sve. Zato bi nam, umjesto da se razočarani stanjem u kojem danas živimo pitamo za što su se to branitelji uopće borili, bilo puno svrhovitije pitati: za što smo se svi mi skupa danas – i kao pojedinci, i kao narod, i kao društvo – spremni boriti? Jesmo li nakon izborene slobode spremni preuzeti i odgovornost? Jesmo li kao generacija spremni pred sebe postaviti nove uzvišene ciljeve? I jesmo li ih spremni početi ostvarivati?