Nedavno isfuravanje 'naturaliziranog' prvog kineskog nosača aviona u blizini granice s Japanom zaintrigiralo je svjetske medije. No pomorska demonstracija kineskih mišića navela je britanski BBC da postavi zanimljivo pitanje: kakvog uopće smisla imaju takvi ogromni i vrtoglavo skupi brodovi u današnjem svijetu?
U razradi teme BBC polazi od vlastitog dvorišta. Premda je riječ o povijesnoj pomorskoj velesili, jedna Velika Britanija trenutačno nije u klubu zemalja koje se šepire nosačima aviona. No već do 2017. godine i u njenim bi brodogradilištima trebala biti zgotovljena dva primjerka: Kraljica Elizabeta i Princeza od Walesa
S obzirom na to da bi spomenuti brodovi, skupa s avionima, trebali koštati skoro devet milijardi eura, dio britanskih komentatora pita se koja je njihova svrha u trenutku dok se na Otoku množe dućani na bonove, a građani grcaju uslijed novog vala recesije čije učinke neki uspoređuju s atmosferom nakon 2. svjetskog rata.
Pojačavanje britanske mornarice dvama nosačima u komentaru Guardiana naziva se 'najvećim traćenjem javnog novca' među svim vladinim programima. U komentaru Timesa tvrdi se pak kako vojna intervencija u Libiji nije pokazala da su nosači aviona potrebni Velikoj Britaniji.
Nisu joj, doduše potrebni jer njen najveći saveznik SAD ima 20 takvih brodova – više od svih ostalih zemalja zajedno. Polovica tih brodova je iz klase Nimitz i nalik su na ploveće gradove. Imaju površinu veličine četiri nogometna igrališta te primaju posadu od 5.000 ljudi i 80 borbenih aviona.
Zvuči impozantno i izgleda impozantno. No ima analitičara koji smatraju da je u modernom vremenu funkcija nosača aviona više zastrašivačka, a to je skupa moda koja sluti na utrku u naoružanju. Prema podacima Jane's Information Groups, jedino još Francuska, pored SAD-a, ima ozbiljnu navalnu avijaciju.
Španjolska i Italija imaju 'minijaturne' nosače za desetak aviona, dok Kina razvija svoj vojni potencijal uz samo jedan stari model koji je nabavila od Ukrajine - službeni Peking više troši na razvijanje tehnologije projektila.
Posebno je zanimljivo da je jedna (vele)sila poput Rusije rasprodala svoje sovjetske primjerke te danas navodno posjeduje samo jedan nosač aviona - vremešnog Admirala Kuznjecova. Nove nosače ruska vojska planira graditi tek iza 2020. godine.
Nove svjetske sile poput Brazila i Indije imaju ukupno tri stara nosača britanske, sovjetske i francuske proizvodnje.
Profesor Andrew Lambert sa londonskog King's Collegea smatra da su prekooceanski brodovi-aerodromi u velikim količinama nužni jedino SAD-u koji troši strahovite pare za imidž jedine preostale svjetske velesile. Pritom Lambert drži da ni Pentagonu nije potrebno baš toliko brodova. No na taj način SAD u svojim bjelosvjetskim ratovima i drugim operacijama ne ovisi o raspoloženju okolnih država koje im ponekad odbijaju ustupiti svoj zračni prostor ili aviobaze.
Lambert smatra da su i za Veliku Britaniju nosači nužnost, s obzirom na to da se radi o otoku koji si ne smije dopustiti izolaciju jer, prema Lambertovim procjenama, samostalno može prehraniti tek 25 od 60-ak milijuna svojih stanovnika.
Neki analitičari ipak smatraju da nakon stoljeća vladanja svjetskim morima, u eri preciznih interkontinentalnih projektila, bespilotnih letjelica i nuklearnih podmornica, 'top-gunovski' nosači aviona postaju dinosauri vojne tehnologije i strategije. No protivnici takvih teorija podsjećaju da bespilotne letjelice moraju odnekle poletjeti, a podmornice na nuklearni pogon, čiji su projektili lani sa udaljenosti od više stotina kilometara demolirali zračnu flotu libijskog pukovnika Muamara Gadafija, ne mogu same locirati mete, a imaju limitirani oružani potencijal.
Stoga se, nažalost, čini da će i u 21. stoljeću biti posla za nosače aviona. Kamo sreće da se njihov posao svede uglavnom na kočoperenje za medije, a manje na stvarnu ratnu djelatnost.
