'Nijedan hrvatski vojnik ili policajac nisu osuđeni za ratne zločine nakon Oluje'

U Hrvatskoj ni danas ne postoji politička volja za procesuiranjem ratnih zločina nakon Oluje, upozorio je HHO u najnovijoj izjavi, u kojoj osim Mladena Bajića i DORH-a, proziva i Željka Sačića tvrdeći da je glavno pogonsko gorivo za Sačićevo današnje političko ekstremističko djelovanje strah zbog odgovornosti za Grubore. HHO, između ostalog, proziva DORH i zbog nepotpunih podataka objavljenih prije koji dan, no u međuvremenu je DORH objavio statistiku koja ipak u jednom dijelu odgovara HHO-ovim brojkama. HHO upozorava i da nijedan hrvatski vojnik ili policajac nije osuđen zbog ratnog zločina u Oluji te naglašavaju da nikada nije objavljeno koliko je osoba ubijeno u 'čišćenju terena'

'Hrvatska se presudom ad hoc Tribunala u Haagu u predmetu Gotovina i drugi još jednom suočila s drugačijim viđenjem događanja nakon vojno redarstvene akcije Oluja od onog kakav bismo željeli da jest. Ne dovodeći u pitanje legitimitet vojno redarstvene akcije Oluja, ne ulazeći u pravnu utemeljenost i pravednost same presude, osjećamo dužnost da kao jedina nevladina udruga za ljudska prava koja je od prvih dana bila uključena u sustavno praćenje zbivanja na oslobođenom teritoriju RH 1995. iznesemo svoje viđenje tih zbivanja, kao i činjenice o onome što se dogodilo poslije vojno redarstvenih akcija 'Bljesak' i 'Oluja'. Činimo to zbog toga što su oslobođeni teritoriji postali poprište masovnih kršenja ljudskih prava koje su pravnici kvalificirali kao ratne zločine', navodi HHO u svojoj izjavi koju prenosimo u cijelosti.

Vezane vijesti

Odbor je o svim svojim saznanjima o ubojstvima, paležu i drugim zločinima odmah usmeno i pisano obavještavao relevantne državne institucije od Predsjednika Republike do policije i DORH-a. Jednako tako, o svojim nalazima s terena obavještavali smo crkvene i međunarodne institucije i medije. Sve naše izjave integralno je objavio riječki 'Novi list', a sabrane su i u knjizi 'Izjave HHO-a 1993- 2003'. Uz to, Odbor je 2001. objavio zbirni izvještaj o vojno redarstvenim akcijama Oluja i Bljesak.

U Hrvatskoj se ovih dana vodi žestoka rasprava o odluci ad hoc Tribunala u predmetu Gotovina i drugi, ali nema gotovo ni glasa o žrtvama tih vojno redarstvenih akcija. Predsjednica Vlade naložila je 'diplomatsku ofenzivu' kako bi se preko naših 'prijatelja u svijetu' izvršio pritisak na Tribunal da promijeni svoju odluku. Držimo to kršenjem načela vladavine prava i napadom na ustavni poredak i trodiobu vlasti, bez presedana. Predsjednica Vlade naložila je i istragu o tome tko je, poštujući Ustavni Zakon o suradnji s Haškim tribunalom, dostavio Sudu transkripte, umjesto da je naredila detaljnu istragu o stvarnom broju žrtava nakon akcije Oluja, vodeći se onom biblijskom: 'Samo nas istina može spasiti'.

Zašto Hrvatska nije procesuirala ratne zločine?

Suprotno uvriježenom mišljenju, pravomoćnim sudskim presudama hrvatskih sudova dali bi se sudski relevantni dokazi da je vojno redarstvena akcija Oluja zloupotrijebljena za etničko čišćenje kroz udruženi zločinački poduhvat.

HHO je kao svoj moto u djelovanju poslije Oluje preuzeo čuvenu rečenicu pape Ivana Pavla II. vezanu uz postjugoslavenski rat: 'Ovaj puta nitko neće moći reći - nismo znali!' Izvršni Odbor HHO želi obavijestiti javnost o podatcima kojima mi raspolažemo. Ovo činimo stoga što su u Dnevniku HRT-a na Uskrs, 24. 4. 2011., objavljeni DORH-ovi podaci o broju žrtava srpskog stanovništva poslije akcije Oluja. Iznesene podatke doživljavamo dijelom 'diplomatske ofenzive' svih nivoa hrvatske Vlasti. Oni su ujedno i dokaz da se u Hrvatskoj u odnosu prema ratnim zločinima i vladavini prava ništa bitno nije promijenilo tijekom posljednjih 15 godina.

1. U Hrvatskoj je od početka Domovinskog rata do 31.12. 2010. pokrenuto ukupno 3655 istražnih zahtjeva protiv osoba osumnjičenih za ratne zločine. Osuđene su 563 osobe. Od ukupnog broja, optuženo je 95 osoba koje su bile pripadnici HV ili Hrvatske policije. Za ratne zločine počinjene tijekom posljednjih 20 godina osuđeno je samo 28 osoba pripadnika HV i Policije, ostalo su Srbi, što je vidljivo u tabelarnom prikazu. Prema našim podacima, niti jedan pripadnik HV ili Hrvatske policije, niti bilo tko drugi, nije osuđen za ratni zločin nad Srbima, bilo civilima, bilo vojnicima, zbog zločina počinjenih nakon Oluje.

2. U Dnevniku HRT-a DORH je objavio podatke koji ne odgovaraju istini. Nakon završetka vojno redarstvene akcije Bljesak u svibnju '95. ministar obrane Gojko Šušak izjavio je pred saborskim zastupnicima da je u toj akciji ubijeno 450 neprijateljskih vojnika. Provjerom HHO-ovih aktivista utvrđeno je da ni u jednoj od bolnica kojima gravitira oslobođeno područje nije bilo ranjenika. Jednako tako, nije bilo ni zarobljenika. Specijalna je policija mjesecima nakon Bljeska 'čistila teren' i likvidirala ostatke 'odmetnika'. Nikada nismo saznali sudbinu osoba s kojima se Specijalna policija oružano sukobljavala.

3. Neposredno po završetku vojno redarstvene akcije Oluja Ured Predsjednika Republike Tuđmana je kroz usta Ivice Kostovića obavijestio javnost da je tijekom vojno redarstvene akcije ubijeno 950 neprijateljskih vojnika. Ranjenika opet nije bilo ni u jednoj od bolnica kojima gravitiraju oslobođena područja. Nije bilo ni zarobljenih. Nikada nije objavljeno koliki je broj osoba likvidiranih u 'čišćenjima terena'. U vrijeme zločina u Gruborima, kada je ubijeno 11, a ne 8 starijih osoba (popis imena u knjizi HHO-a), specijalci su istovremeno likvidirali 40-ak 'odmetnika'. (Izjava HHO-a br. 29 od 2. 11. 1995).

Vojne akcije bez ranjenih i zarobljenih

Nakon završetka vojno-redarstvene akcije Bljesak u svibnju '95. ministar obrane Gojko Šušak izjavio je pred saborskim zastupnicima da je u toj akciji ubijeno 450 neprijateljskih vojnika. Specijalna je policija mjesecima nakon Bljeska 'čistila teren' i likvidirala ostatke 'odmetnika'. Nikada nismo saznali sudbinu osoba s kojima se Specijalna policija oružano sukobljavala. Neposredno po završetku akcije Oluja, Ivica Kostović, predstojnik Tuđmanova ureda, obavijestio je javnost da je tijekom te akcije ubijeno 950 neprijateljskih vojnika. Ranjenika opet nije bilo ni u jednoj od bolnica kojima gravitiraju oslobođena područja. Nije bilo ni zarobljenih. Nikada nije objavljeno koliki je broj osoba likvidiranih u 'čišćenjima terena'. U vrijeme zločina u Gruborima, kada je ubijeno 11, a ne osam starijih osoba (popis imena u knjizi HHO-a), specijalci su istovremeno likvidirali 40-ak 'odmetnika'.

4. Nije nam poznato temeljem čega je DORH zaključio da su nakon Oluje 'počinjena 24 ratna zločina u kojima je ubijeno 156 osoba', kada nitko nije osuđen za ratni zločin poslije Oluje. Jedino ako DORH taj podatak ne crpi iz sudskog spisa 'Gotovina i drugi', ali ni ta presuda nije pravomoćna. U DORH-u tvrde kako je za ratne zločine procesuirano 'tek 10 osoba', misleći vjerojatno na slučaj Varivode gdje su svi optuženi – oslobođeni, zbog manjka dokaza. Što se masakra u Varivodama tiče, on se dogodio u četvrtak 28. rujna 1995. oko 17:30 sati, gotovo dva mjeseca nakon završetka akcije Oluja. U tom zaseoku ubijeno je 9 osoba, uglavnom nemoćnih staraca. To je prvi slučaj gdje je na mjesto zločina izašao istražni sudac Županijskog suda u Zadru g. Klišmanić i državni odvjetnik iz Zadra sa šest policajaca Policijske uprave Zadar koju je vodio g. Adem Mehmedović. ( Izjava HHO-a br. 26. od 2. 10. 1995.) Do tada je policija isključivo vršila 'humanu asanaciju', jer nadređene vlasti nisu dopuštale kriminalistički uviđaj, kao što je to bio slučaj u Gruborima. Tamo su kriminalistički službenici Ivica Vrtičević i Jozo Bilobrk odbili navodni zahtjev Željka Sačića da izvrše lažni 'kriminalistički uviđaj' s time da se uz ubijene starce stavi oružje kako bi izgledali kao naoružani odmetnici. Zbog toga se protiv Željka Sačića od prošle godine vodi postupak za kazneno djelo zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl.120 st. 1 OKZRH u vezi čl. 28 st. 2 OKZRH. Ta je činjenica po našem mišljenju glavno pogonsko gorivo za Sačićevo političko ekstremističko djelovanje danas.

5. DORH u svojoj izjavi navodi kako je razlika u podacima HHO-a (677 ubijenih) i DORH-a u tome što HHO ne 'ne razdvaja žrtve rata od žrtava ratnih zločina i ubojstava. Na popisu žrtava koje se nalaze u izvještaju HHO- a nalaze se isključivo i samo civilne žrtve ubijene poslije službenog okončanja vojno redarstvene akcije Oluja. Naši aktivisti imali su vrlo rigorozna uputstva prilikom prikupljanja dokaza. Na HHO-ovom popisu nalaze se samo osobe za koje smo imali izjave dvojice svjedoka. Na njemu se ne nalaze osobe koje su bile u pobunjeničkim jedinicama. Naši promatrači imali su informacije o još nekoliko stotina mrtvih, ali oni nisu uvršteni na popis, jer nisu odgovarali utvrđenim kriterijima.

Naši su aktivisti utvrdili da je na oslobođenom području uništeno-spaljeno, srušeno ili temeljito oštećeno 20.000 objekata, što uključuje kuće i poljoprivredne objekte, ali i zgrade od općeg javnog interesa: željezničke postaje, ambulante, škole, trafostanice, stupove za električnu energiju i drugo. Sve ovo ukazuje na zaključak da se radilo o planskom uništavanju s ciljem onemogućavanja povratka civilnog stanovništva i ponovnog uspostavljanja normalnog života. Ova paljenja i uništavanja nastavila su se još nekoliko godina nakon Oluje, što je vidljivo iz izjava i dokumenata koje smo tada objavljivali.

6. Ne znamo kojom se metodologijom DORH služio kad je razdvojio 'žrtve rata' od žrtava ratnih zločina i ubojstava. Po nama, sve žrtve ubijene nakon Oluje likvidirane su kao ciljana skupina – kao pripadnici srpskog naroda - pa se, prema tome, radilo isključivo o žrtvama ratnog zločina. DORH može sva ubojstva po završetku vojno redarstvene akcije Oluja procesuirati kao ratni zločin. U protivnom, on primjenjuje pravno voluntarističku metodu karakterističnu za 'pravne teoretičare' koji smatraju da osobe ubijene po okončanju Drugog svjetskog rata (9. svibnja 1945.) ne mogu biti procesuirane za ratne zločine, budući je rat bio završen. Kad bi se primijenio taj 'pravni princip', nitko tko je ubijen po okončanju akcije Oluja (9. kolovoza) ne bi mogao biti tretiran kao ratna žrtva, pa, slijedom toga, nitko ne bi mogao biti procesuiran za ratne zločine, uključujući generale Gotovinu i Markača.

7. HHO smatra kako sve navedeno dokazuje da u Hrvatskoj ni danas ne postoji politička volja za procesuiranjem ratnih zločina koji su se dogodili nakon okončanja akcije Oluja, a koje bi bilo utemeljeno na principima vladavine prava, tj. na međunarodnim standardima utvrđenim konvencijama i drugim važećim dokumentima koji su, to također treba posebno istaknuti, ugrađeni u hrvatsko zakonodavstvo i tako postali njegov integralni dio. Prošlog petka, na zahtjev Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, Državnom odvjetništvu smo dostavili 15 primjeraka našeg izvještaja o akcijama Oluja i Bljesak. Uz to, Državnom smo odvjetništvu ponudili i našu prebogatu arhivsku građu koju bi trebali istražiti predstavnici MUP-a i DORH-a, kako bi se već jednom doista utvrdilo što se stvarno dogodilo poslije akcije Oluja i krenulo u sudske procese koje je Vlada obećala EU svojim akcijskim programom. Time bi se otklonile spekulacije prema kojima DORH i sudovi do sada nisu procesuirali individualne ratne zločine počinjene nakon operacije Oluje zbog toga što bi se, suprotno uvriježenom mišljenju, pravomoćnim sudskim presudama hrvatskih sudova dali sudski relevantni dokazi da je vojno redarstvena akcija Oluja zloupotrijebljena za etničko čišćenje kroz udruženi zločinački poduhvat.