Mia gonan

Nije nikakvo čudo što se u Hrvatskoj gej političari ne 'outaju'

16.06.2017 u 19:50

Bionic
Reading

Unatoč snažnom protivljenju Srpske pravoslavne crkve, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić dao je mandat za sastavljanje Vlade Ani Brnabić, ministrici državne uprave i lokalne samouprave, poznatoj i po tome što je prva deklarirana lezbijka u povijesti srpske politike. Vijest je odjeknula kao 'tektonski poremećaj' na većinski homofobnom Balkanu, iako se imenovanja premijera iz LGBTQI populacije, neovisno o lokaciji, i inače tretiraju kao top tema svjetskih agencija. Kako na Vučićev odabir, ali i činjenicu da se među hrvatskim političarima, izuzme li se laburist Damir Hršak, još nitko nije javno 'outao', gledaju u Zagreb Prideu?

Mia Gonan, programska koordinatorica udruge Zagreb Pride, u razgovoru za tportal kaže da je njihovom članstvu, naravno, drago što je Ana Brnabić buduća premijerka Srbije, jer to podiže vidljivost LGBTQI osoba u javnom prostoru. Naglašava, međutim, da tu nije važan identitet osobe na funkciji, nego njezine (buduće) politike.

'Bit ćemo zadovoljne ako će se ona zalagati za prava LGBTQI osoba. Njezin identitet dobar je za vidljivost, ali ta činjenica sama po sebi jednostavno nije dovoljna: važno je ono što ona radi, a ne tko ona jest', kaže Gonan, dodajući da u Zagreb Prideu nemaju saznanja o njezinim izjavama ili politikama prema LGBTQI zajednici.

Iako je posljednja Povorka ponosa u Beogradu prošla bez ikakvih incidenata, upravo su napadi na sudionike i sudionice povorke te nasilje prema LGBTQI osobama ono što se pamti kada je u pitanju stanje njihovih prava u Srbiji. Je li ispravan dojam da je u Srbiji teže i opasnije biti LGBTQI osoba nego u Hrvatskoj?

'U Hrvatskoj je situacija prilično loša, ali čini nam se da je u Beogradu još gora. Kod nas barem postoji kontinuitet Povorke ponosa, dok je ondje situacija oko Povorke puno napetija, ali činjenica da kod nas ne postoji niti jedna osoba u javnom prostoru koja je 'out' dosta govori o klimi kod nas. Da je situacija poprilično zabrinjavajuća pokazuju i istraživanja koja pokazuju, primjerice, da je da samo jedna trećina LGBTQI osoba donekle 'out' na svom radnom mjestu.Ovogodišnjom temom Povorke ponosa 'Slobodan život počinje ponosom' htjele smo ukazati na to da sama ta razina do koje se osjećamo sigurnima biti 'out' govori o tome kakva je zapravo situacija u društvu. Mi možda imamo bolje zakonodavstvo nego Srbija, ali činjenica da se većina ljudi ne osjeća sigurnima biti 'out' govori zapravo da je klima loša, što ima konkretne materijalne, socio-ekonomske posljedice po naše živote. 

Kakve posljedice?

'Prema istraživanju Brutalna stvarnost iz 2013., dvije trećine LGBTQI osoba doživjelo je u Hrvatskoj neki oblik nasilja, a samo sedam posto njih prijavilo je to nasilje policiji. Dakle, ljudi se boje da će im, ukoliko prijave nasilje policiji, doći poziv na sud, pa da će njihovi roditelji to vidjeti ili, ako žive u manjim sredinama, da će se to odmah pročuti. Znači, onoliko koliko se osjećamo sigurni biti 'out' je indikator za mnogo toga. Ako smo ovisni o roditeljima i ako nas oni odluče ne podržati nakon što im se 'outamo', mi možemo ostati bez krova nad glavom, tako da outanje nije samo psihološki moment koji je možda izazovan, nego to može imati vrlo, vrlo konkretne materijalne posljedice.  

S obzirom na situaciju u Srbiji, gdje 65 posto ispitanika vjeruje da je homoseksualnost bolest, a 78 posto da bi se to trebalo čuvati unutar četiri zida, treba li budućoj srpskoj premijerki odati priznanje na hrabrosti što ne skriva svoju spolnu orijentaciju?

To sigurno jest hrabrost s obzirom na moguće loše percepcije, ali mora se uzeti u obzir da je ona u privilegiranoj poziciji. Ipak je jedna stvar kad se 'outa' netko tko je na poziciji moći, a druga kad to učini netko tko to nije i riskira loše materijalne posljedice za svoj život. Trebale bi se komentirati njezine politike, a ne njezina spolna orijentacija. Važno je naglasiti i da se često u medijima jako puno prostora daje homofobnim komentarima i izjavama, što je jako loše i problematično jer se na taj način daje legitimitet diskriminaciji i homofobiji. Također, rasprava o njezinoj hrabrosti pomiče naglasak s društvenog problema homofobije i transfobije i stavlja ga na individualne izbore pojedinki i pojedinaca. 

Spolna orijentacija političara i političarki vruća je tema u hrvatskom javnom prostoru, ako ne u mainstream medijima, onda po društvenim mrežama i tako će biti sve dok ne krene 'outanje'. Ne trebaju li se upravo političari 'outati', kako bi se mogli fokusirali na rasprave o politikama i vjerodostojno raditi na provedbi i širenju prava LGBTIQ osoba u Hrvatskoj? 

Sama činjenica što javnost propituje i traži tko je od političara i političarki LGBTIQ osoba, stvara negativne tenzije i nimalo ne potiče ljude da se 'outaju'. Mi mislimo da je jako važno biti 'out' i uvijek sve na to potičemo. Jer tek kad su LGBTIQ osobe vidljive, pozitivne su društvene promjene moguće. Ali to ne znači vršiti pritisak na pojedinke i pojedince da se 'outaju'.

 

Možemo li to problematizirati s aspekta 'tajnosti'? Bez obzira je li riječ o gej političaru 'u ormaru' ili heteroseksualnom u izvanbračnoj vezi, njihova tajna postaje predmet javnog interesa.

Da, ali treba propitivati zašto se taji, je li to zbog osobnog izbora ili osjećaja nesigurnosti. Biti 'out' jako je delikatna situacija za svaku osobu, tako da nikad ne bi trebalo propitivati nečiju osobnu odluku, već društvene uvjete unutar kojih netko donosi odluku hoće li se 'outati' ili neće.

Očekujete li da će se još netko u hrvatskoj politici uskoro 'outati', četiri godine nakon što je to učinio kandidat laburista za Europarlament Damir Hršak? 

Od vlasti i od javnost očekujemo da se poštuje anti-diskriminacijsko zakonodavstvo, životno partnerstvo, da se unaprijedi proces zakonskog priznanja roda, da se uvede obrazovanje koje će biti afirmativno za LGBTQI osobe, dakle, očekujemo da se radi na tome da se situacija poboljša jer se ona neće poboljšati sama po sebi. I dalje postoji jaka zastupljenost homofobnih stavova, recimo, prema našem istraživanju javnog mnijenja iz ožujka 2016. čak 51 posto ispitanika i ispitanica smatra da LGBTQI osobe ne bi trebale biti u javnom prostoru jer loše utječu na djecu. Protiv takvih stavova radi se konkretnim proaktivnim politikama. Nema mjesta moraliziranju oko same javnosti, jer ako se kroz obrazovanje, medije i politike ništa drugačije ne može čuti, onda ne čudi što su takvi stavovi prisutni u javnosti.

  • +25
13. Zagreb Pride Izvor: Pixsell / Autor: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Ohrabruje li vas prisutnost mnoštva mladih na ovogodišnjem Zagreb Prideu?

Da. Mladi se sve ranije 'outaju' u školama, ali baš zbog toga doživljavaju i više nasilja.  U hrvatskim školama ne postoje nikakve politike koje bi pružile adekvatnu podršku mladima koji su 'out' ili onima koji to nisu da se 'outaju'. Po  UNESCO-vom izvještaju iz 2016  koji na svjetskoj razini uspoređuje nacionalne kurikulume i prakse sprječavanja nasilja u školama, hrvatski kurikulum smješten je u najgoru kategoriju. Mnogi mladi ljudi svjedoče nam da je situacija u školama kritična. Ne radi se na podizanju vidljivosti LGBTQI populacije, a te mlade osobe često nemaju podršku ni unutar same obitelji. One se zapravo nemaju kome obratiti.

Jesu li se razjasnile optužbe protiv ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak u slučaju diskriminiranog asistenta Darija Krešića na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu?

Taj slučaj vodila je udruga Kontra, mi nismo upoznati s internom ulogom ministrice Divjak u tom slučaju. Inače, nas ne zanima tko je točno na kojoj poziciji. Od svakog ministra i ministrice znanosti i obrazovanja očekujemo da uvede progresivnu seksualnu edukaciju u škole.

Možete li zamisliti situaciju u kojoj predsjednica Grabar Kitarović povjerava mandat za sastavljanje vlade deklariranom LGBTQI političaru ili političarki?

Mi i to očekujemo. Zaista od svakog na vlasti očekujemo da provodi progresivne politike koje poboljšavaju položaj LGBTQI osoba, a zapravo nas jako zanimaju stavovi predsjednice oko LGBTQI osoba i provedbe progresivnih politika. Potičemo medije da je to pitaju, jer ni nama često nisu jasni njezini stavovi.  

Sudeći po navedenim podacima, u zemljama mlade demokracije poput Srbije i Hrvatske očito nije 'sazrelo' vrijeme za masovnije 'outanje'. Može li ovakva 'šok terapija' poput imenovanja mandatarke Ane Brnabić ubrzati senzibiliziranje javnosti i šire prihvaćanje LGBTQI populacije?

Još je za vidjeti koliko će ovo imenovanje pozitivno djelovati na prava LGBTQI osoba. Ponavljam, sama činjenica da se osoba identificira ovako ili onako, nije nužno sama po sebi dovoljna. To možda podiže vidljivost i potiče neku raspravu, ali ne jamči da će se rasprava odviti u pozitivnom smjeru niti da će se adresirati neka bitna pitanja. Ne možemo očekivati da će promjene 'pasti s neba', kao što to nisu ni prava za koja smo se dosad izborile, već su ta prava rezultat napornog aktivističkog rada. Na promjenama treba raditi primjenom proaktivnih politika na svim razinama – od sudnica do učionica.