Među zanimljivijim glazbenim vijestima minulog tjedna bila je ona da je izlazak M.I.A.-inog albuma 'Matangi', najavljenog isprva za kraj prošle godine, odgođen za proljeće, jer joj je izdavačka kuća rekla da je album koji je isporučila 'previše pozitivan' i poslala je natrag u studio kako bi ga 'učinila malo mračnijim'.

Kada diskografi ulože takve prigovore, ono što naravno žele reći je da u materijalu ne vide dovoljan komercijalni potencijal. Lako je pritom zauzeti standardan stav prema kojem su diskografi đavoli koji koče kreativnost glazbenika i stalno ih tjeraju na kompromise, ali...

'Nedovoljno komercijalno' ne mora značiti samo da nešto ne donosi (zadovoljavajući) profit: iza fraze se može kriti i tvrdoglava potreba glazbenika za širenjem kreativnih krila zbog koje se petljaju u ono što im ne leži, nauštrb onoga što im leži; može značiti da se glazbenik talentiran za žanr X okušava u žanru Y koji njegovu publiku ne zanima, a opet nije ni dovoljno dobar u tome da bi pridobio ljubitelje žanra Y. Može značiti štošta nepovoljno ne samo za diskografe, nego i za velik dio publike inače sklone tom izvođaču!

Ponekad publika zna točno što želi i neće pristati ni na što drugo i ponekad je pritom čak i u pravu... Isto kao što i publika ponekad 'ne zna' što točno želi te to uvidi tek nakon što joj se ponudi nešto drukčije, nešto za čim je imala potrebu iako toga nije bila ni svjesna.

Mada nitko nikad, naravno, ne može sa stopostotnom sigurnošću procijeniti koje je od to dvoje posrijedi – posebno kad je riječ o izvođačima ograničenog komercijalnog potencijala.

Jedan od slavnijih slučajeva iz zadnjih desetak godina je svakako Wilcov 'Yankee Hotel Foxtrot': u Warnerovoj podružnici Reprise su bili procijenili da je album nedovoljno komercijalan i odbili ga izdati, na što je Wilco napustio Reprise i izdao album za drugu, blagonakloniju Warnerovu podružnicu – a 'Yankee Hotel Foxtret' brzo stekao i do danas zadržao status jednog od the albuma indie rocka.

Arista je početkom prošlog desetljeća bila odbila izdati Q-Tipov 'Kamaal/The Abstract', smatrajući da fusion jazz nije baš nešto što zanima prosječnog ljubitelja hip hopa. U tome Arista i jest bila u pravu, no Q-Tip se svojom glazbom ionako i prije toga već neko vrijeme bio udaljavao od mainstreama hip hopa, i u retrospektivi je – nakon fame koja se s vremenom stvorila oko albuma – očito da je imalo više smisla njegovati ga kao kultnog izvođača nego očekivati da će biti zlatna koka-nesilica pop hitova.

A opet, imamo i suprotne slučajeve, one albuma za koje bi – s obzirom na reakcije i fanova i generalne publike – možda bilo bolje da nisu izdani. Na primjer, jedan uski krug ljubitelja prog-rocka se zaklinje da je 'Six', drugi album britpopera Mansun, izgubljeno remek-djelo – no neusporedivo je veći broj ljubitelja brit-popa čija je reakcija bila 'WTF?!? LOLOLOLOL!', i album je bendu instantno i nepovratno uništio karijeru.

Pomalo mlak prijem zadnjeg albuma MGMT-a možebitno je ukazao na to da im fanovi nisu bili osobito željni zaokreta u psihodeliju, a njihov izdavač je zasigurno čupao kosu zato što su odlučili biti čudaci taman kad su s njihovom izvornom formulom bendovi poput Foster the People i Grouplove počeli mlatiti ozbiljne pare.

Slučaj M.I.A.-e je intrigantan i ne samo zato što diskografi obično traže da njihovi svojeglavi puleni snime nešto manje mračno. Naime, iza M.I.A. stoji XL, koji ne samo da je uspješno lansirao karijere The Prodigy, The White Stripes, Basement Jaxx, Vampire Weekend i nebrojenih drugih – nego i za pojasom ima i album koji je dvije godine zaredom (i to zadnje dvije!) bio najprodavaniji na cijelom svijetu. Ako itko zna što radi, reklo bi se da je to XL.

No mora li uistinu biti tako? Iz naputka da 'treba to malo mračnije' čini se kao da streme tome da M.I.A. zadrži simpatije publike koja ju je dosad voljela, publike koja voli cutting edge, ili si barem to voli misliti, ali taj je segment publike prevrtljiv (baš kao što je i pojam cutting edgea promjenjiv) i lako je moguće je da je već pomalo umoran od M.I.A.-inog militantnog kursa i da bi danas radije slušao neku novu M.I.A-u, recimo Grimes, sutra neku treću – dok M.I.A. istovremeno ima možda veći potencijal za širu tržišnu penetraciju prema ljudima kojima je njeno ime tek mutno poznato ili čak ni nema pojma tko je ona, ali im je 'Paper Planes' bio baš fora i rado bi prigrlili još stvari u tom stilu? (BTW, da ne bude zabune, nemam ništa posebno protiv prevrtljive publike – većina izvođača ima tek jedan do dva albuma u sebi, slijepi je brand loyalty za pljugere!)

Tko zna, možda je samo stvar u tome da je snimila naramak drugorazrednih 'Paper Planesa', a možda se iza M.I.A.-inog, hm-hm, opisa 'Paul Simon na acidu' krije i nešto puno gore. Ali nitko nije nepogrešiv i nije uopće nezamislivo da bi i mašinerija koja je stvorila Adele mogla pokoji put biti u krivu.