ŠMEKER, A NE ŠMINKER

Najbolji tajni agent Jadrana otkriva kako se plovi izvan čarterskog kursa

20.08.2016 u 10:00

Bionic
Reading

Koliko je nautičara ove godine brodilo Jadranom još uvijek je stvar neslužbene procjene, ali prema onom što su u srpnju emitirali iz Ministarstva pomorstva, rezultati bi mogli biti 'spektakularno dobri'. U prvih šest mjeseci, u odnosu na lani, pobrojeno je 42,5 posto više prijavljenih dolazaka i boravaka stranih jahti i brodica. Tako stvari stoje s plovidbom iz vizure kabineta, ali kako se ovoga srpnja i kolovoza plovilo na prvoj liniji - pedalj od mora i izvan čarterskog kursa - zna Marko Knežević, tip za kojeg se nadam da se neće naljutiti ako ga nazovem jednim od najboljih tajnih agenata hrvatske nautike

Ovo 'tajni' odnosi se na činjenicu da Marko Knežević svoj dobar glas o Jadranu već desetljećima pronosi Europom samozatajno i predano, a najveće osobno zadovoljstvo mu je kad na plovidbu sinjim morem navuče nekog novog iz kruga svojih prijatelja.

Marko je iz zagrebačke nautičarske obitelji koja je plovila još u doba kad je Jadran bio mlad, a Veljko Barbieri tek zamišljao ono što će postati poznato kao ACI. Kad se obitelj preselila u London, Marko je spojio dvije plovidbene tradicije – mediteransku kojoj se učio po portima i jadranskoj pučini te britansku, pohađajući zahtjevne tečajeve zemlje koja je nekad davno sebe slavila kao vladaricu svih mora.

Preplovio je Marko La Manche, jedrio po Skandinaviji, ali se i tada uvijek vraćao Jadranu. S obitelji se vratio u Hrvatsku, zastupnik je jednog od najprestižnijih jedriličarskih brendova - švedskog škvera Halberg Rassy, a priču o Jadranu humanitarno širi i preko Jadranskog pomorskog instituta koji je zajedno s ekipom istomišljenika utemeljio 2010. godine.


Raja se zabavlja s kraja, ali i plovi

Ideja mu je očuvanje hrvatskog pomorskog nasljeđa kroz obrazovanje mlađih naraštaja i to prvenstveno djece i mladeži koje život nije mazio pa se nalaze po domovima. Ukratko, Marko u nautici nije šminker, nego šmeker, a evo kako ovoljetna plovidba u potrazi za Jadranom dok je bio mlad izgleda iz kokpita njegove Belle, vremešne Bavarije 44, jedne od najšarmantnijih nautičarskih gospođa s kojima sam imao čast ploviti.

Za početak raspirimo famu kako je plovidba samo za odlikaše, dok se raja zabavlja s kraja.

'Plovidba ne mora biti privilegija, već pravo svakoga tko ima želju i volju, a oni koji je imaju gotovo uvijek nađu načina kako biti na moru ili uz njega. Bio sam na puno mjesta na svijetu gdje ljudi plove u velikom broju, gdje se jedrenje uči u školi i gdje charter i megajahte nisu san svakog nautičara. Takva su mi mjesta dala jednu malo drukčiju perspektivu Jadrana i načina na koji se mi ovdje odnosimo prema plovidbi, a možda još bitnije od toga, prestao sam se osjećati kao da imam neku ekscentričnu opsesiju. Mislim da bi jedrenje trebalo puno bolje promovirati u Hrvatskoj, ali ne samo kao sport, već kao način života, kao našu baštinu i kulturu. Zato pokušavam doprinijeti promociji ne samo jedrenja, već plovidbe i mora, obale i otoka, brodogradnje i ribarstva, folklora i povijesti', kaže mi Marko dok u vodičkoj marini posprema Bellu nakon četiri tjedna duge obiteljsko-prijateljske plovidbe koja je vrludala od Kornata do Visa i Biševa, preko Lastova i Brača pa natrag do Vodica.

Što iskusniji, to praznovjerniji

'Sad kad zavezujem Bellu, priželjkujem da je što prije odvežem jer to prvo odvezivanje cima, za mene je važan, simboličan potez, neki početak slobode. Nekad je to zbilja bio prostor susreta s iskonom, sad se nerijetko pretvori u susret s masovnom nautičarskom industrijom i stereotipima. Ljudi uskaču u čartere, otiskuju se i ne znajući puno o moru, slijede uhodane rute, a ponekad su toliko bahati da stvaraju potpuno pogrešnu sliku o nautičarima', kaže Marko koji za svoju posadu (mama Lana i sinovi i mornari Sven i Jan) kaže da što su iskusniji, to su praznovjerniji.

'Mi nikad ne obećavamo da ćemo s Bellom sto posto biti na nekom mjestu u točno vrijeme. Znam da ćete reći da je to praznovjerje. Istina, taj kondukterski odnos prema moru čini mi se kao izazivanje boga mora i vjetra. Ono što smo i ove godine znali je da želimo posjetiti naše prijatelje na Kornatima. To nam je uvijek dobar početak, ondje sve poznajemo. Kornati, iako jesu pučinski otoci, imaju taj prekrasni zaštićeni kanal i doimaju se kao da ste na jezeru, a ne na ivici pučine. Dogovorili smo se da ćemo i na Lastovo, ali to nam je u planu već dvije sezone pa nikako da ga se domognemo, uvijek nas nešto spriječi. Tako da smo se, potiho kako se ne bismo urekli, dogovorili da idemo vidjeti jednu plažu na kojoj nisam bio 30 godina, na Lastovnjacima. Znali smo da moramo na aerodrom u Trogiru jer nam dolaze prijatelji iz Londona, a imali smo i planove za posjete prijateljima na Braču i Hvaru', prisjeća se Marko koji je ove godine za klince smislio i neku vrstu tematske rute – 'najljepše pješčane plaže'.

Vjerujemo u svoje sidro i sidrimo kad god možemo

'Htio sam da prije odlaska na Lastovnjake, djecu još jedanput odvedem na njihove dvije najdraže plaže Lojenu i Sakarun. Naš princip je sidriti kada god možemo. Vjerujemo u svoje sidro koje uvijek pažljivo postavljamo i vežemo se na mjesta u uvalama gdje smo bili za vrijeme jakih vjetrova i oluja, znamo kako i gdje se moramo vezati. Kada uđemo u uvalu i netko je već zauzeo našu poziciju, zna se dogoditi da isplovimo i idemo do obližnje uvale gdje nema nikoga. Jedna od čari plovidbe je biti vezan sam u uvali koju još nitko nije otkrio, takvih je, naravno, vrlo mali broj. Tako da uvale u kojima je loše usidreno puno brodova pokušavamo izbjeći što nam jako sužuje mjesta koja možemo posjetiti. Naravno, svakih nekoliko dana naša Bella mora na snabdijevanje, moramo napuniti akumulatore, vodu, pa onda idemo u civilizaciju. Najviše volimo gradske luke, ali ponekad idemo i u marine koje su za goste kao što smo mi i dalje previše skupe. Cijene tranzitnih vezova formiraju se na čarterskom modelu pa tako na brodu od 13 metara često bude i do desetero ljudi kojima onda nije skupo platiti svaki 50 - 70 kuna noćenje. Ali nama, četveročlanoj obitelji koja radi i živi u Hrvatskoj, platiti 500 do 700 kuna za mooring, 300 litara vode i jedan dan struje jako je puno, pa za to smo mogli u fin apartman na jedan dan', skicira Marko i računicu plovidbe koja je počela blagom nervozom.


Kad je nazvao prijatelje Kurnatare da se najavi, pomalo nervozno odgovorili su mu da im je pun kufer gužve i da ne znaju hoće li Bellino mjesto biti slobodno jer stalno moraju tjerati ljude sa svoje rive.

'To je bila prva promjena perspektive', kaže Marko dodajući kako je mislio da će ga dočekati nevjerojatna gužva, kad ono - prazna vala i čak Bellino mjesto na rivi slobodno.
A onda su se perspektive mijenjale jedna za drugom.

Bez dobre ponude za 'prave' nautičare

'Taman kad sam se s prijateljima opustio, zvoni telefon: zove francuski bračni par koji u svojoj mirovini jedri po Jadranu na svojem prekrasnom Hallberg-Rassyju 54 Salsa. Monsieur Dumont i njegova supruga predstavljaju nautičare koji su danas slabo zastupljeni na našem moru, a nekada su bili glavni gosti. To su izuzetno iskusni, iskonski jedriličari koji su u svojem životu promijenili 13 vlasničkih brodova, nikada nisu iznajmljivali i preplovili su doslovno cijeli svijet. To su tipični nautičari, s vlasničkim brodovima koji razumiju kulturu plovidbe, imaju novaca, a opet nisu bogati i ne žele ga bezbrižno trošiti. Spominjem ih jer su pravi primjer nautičara za koje držim da mi u Hrvatskoj nemamo dobre ponude. Tako se, nažalost, i oni osjećaju', kaže Marko.

Prema njegovim riječima, ta vrsta nautičara nikada ne zna na kojem principu će im se nešto u nas naplatiti. Kako se plaća bova, sidrenje? Marina im je definitivno previše skupa, njih dvoje mora platiti 1000 kuna vez, a ne treba im ni voda ni struja, a ni mooring jer se i oni najviše vole sidriti, a takav brod ima ogromne rezervoare, i generator i desalinizator.

'Često kuhaju za sebe i sidre se po divljim uvalama daleko od čarteraša, ali pogrešno je pretpostaviti da oni tako žele, nego se i oni osjećaju istjerani od čartera i megajahti koji ne mare za novac. Oni traže mir, čisto more, zvjezdano nebo, siguran vez i netaknutu prirodu, Mediteran kakav je nekada bio, a čini mi se da ga olako prepuštamo. S druge strane, oni su iskonski ljubitelji prave kulture i sve ih zanima o našoj povijesti i prirodi, oni su održivi gosti koji se vraćaju svake godine i koji ništa ne zagađuju svoju okolinu. Zamislite koliko njih dvoje može narušiti prirodu u usporedbi s 10 čarteraša na brodu s dva zahoda?', priča Marko, dodajući kako kornatska večera s Francuzima ne bi bila potpuna da nisu donijeli svoju malu, priručnu francusku vinoteku.

Uz Francuze, u društvu su te večeri bili Maja i Davor, a njihova nautičarska priča potpuno je drukčija.


Kad ih sretnete, ne znaju koji je dan ni datum

'I oni spadaju, također, u skupinu nautičara koji su slabije zastupljeni kod nas i koji kad se sastavljaju nautičarske strategije - spadaju u nebitne. Maja i Davor plove zajedno s dvoje djece Vilijem i Vanjom na jedrilici od šest metara. Vrlo sličnoj našoj prvoj jedrilici i u principu prvom brodu mnogih nautičara danas. Tim brodom koji ih je koštao 5000 kuna oplovili su više od pola Jadrana ove sezone, krenuli su od Jadranova i nadaju se stići do Korčule (da ih ne ureknemo). Ta avantura trajat će gotovo dva mjeseca i za to vrijeme doživjeli su toliko toga da su počeli pisati dnevnik kako ne bi sve zaboravili. Kada sam ih sreo, nisu znali ni koji je dan u tjednu ni koji je datum', sa žarom u očima priča Marko pa niže prednosti Majinog i Davorovog pristupa za koji žali da ga nije više na Jadranu.

Mame ih uvale na glasu po svom pijesku i tirkizu

'Brod im je dovoljno mali da se mogu vezati među lokalne gajete i pasare, oni nisu trn u oku domaćim ljudima i lako se sprijatelje u svakoj luci, njihova djeca imaju grupu prijatelja svaku večer s kojima idu loviti ribu ili igraju balun. Kada se vežu za rivu, odmah silaze sa svojeg malog broda, idu prošetati Kodu, svojeg vjernog psa i upiti atmosferu mjesta kamo su došli, navečer će se samo vratiti spavati na brod. Za razliku od Francuza, oni provode puno vremena na svojem brodu tijekom plovidbe jer njihov mali brod plovi polako i njime rade manje distance, a onda kada nekamo dođu, vole boraviti na kopnu. Na žalost, o takvim plovidbama ne piše ni u jednoj turističkoj brošuri. Nije profitabilna, možda je zato i neprocjenjiva', govori Marko pa krati priču izvješćima s Lojene na Levrnaki u Kornatima i Sakaruna na Dugom otoku. I jedna i druga uvala svojim su pijeskom i tirkizom na glasu, tako da ih obilaze turistički brodovi, ali gotovo su puste - rano ujutro. Ali nije svaka komercijalizacija nužno i zlo.

'Sakarun je uvala na vrhu Dugog otoka, potpuno otvorena na jugo pa je upravo zato ondje i velik, širok pješčani žal koji je postao prekrasna plaža. Nekada je i ona bila potpuno divlja, tako da se nije moglo iz mora izaći od smeća koje je jugo nanijelo, ali danas, kako postoje koncesije za bove i dva kafića, plaža se redovno čisti i odličan je primjer kako su koncesionari iz svojih poslovnih interesa lijepo očistili našu plažu. Nadam se da će je i eksploatirati na održiv način', priča Marko i već hrli prema novoj postaji: uvala Stupica na Žirju. I tamo je civilizacija oplemenila staru bizantsku utvrdu, ostalu još iz doba kad je Justinijan vladao Jadranom.

'Ta stara utvrda koja gleda prema Blitvenici i dalje prema pučini još je jedan dio Jadrana koji nedovoljno koristimo – njegovu duboku i fascinantnu povijest. Mene je obradovalo što je taj lijep arheološki spomenik odlično očuvan i ima vrlo informativnu ploču, a vidio sam da je puno nautičara s brodova pohrlilo na brdo. Hoću reći, s malo soli u glavi Jadran je moguće oplemeniti, a ne oduzeti mu draž mora koje se zna othrvati pošasti industrijskog turizma', kaže Marko i već se u priči vezuje u lastovskoj Jurjevoj luci.

A onda je uslijedio najbolji doživljaj ove ljetne plovidbe: Lastovnjaci!

'Lastovo je još uvijek čarterašima malo daleko, tako da ovamo pristižu više vlasnički brodovi što opet daje i jednu drugu, manje poznatu, nautičarsku nišu. Kao prvo, bila je barem trećina domaćih nautičara, bilo je jednako toliko Francuza, a ostatak su bili Talijani i Slovenci. Dan kasnije prebacili smo se u Skrivenu luku, još jedno fantastično sigurno sidrište na Lastovu, gdje smo cijelu noć pazili na druge brodove koji su po tramontani orali po sidrištu. A onda je uslijedio najbolji doživljaj ove ljetne plovidbe: Lastovnjaci! Ujutro kada smo spustili sidro uz sjevernu obalu otočića Saplun na Lastovnjacima, bili smo gotovo sami na pučini, a ispred nas je bilo žalo koje je bilo toliko plitko i mirno da se jedan brod nasukao pred našim očima i onda brzo odsukao, uz pljesak svih prisutnih', smije se Marko pa usporedno dok na laptopu niže slike, komentira:


'ovdje su nam lokalni ribari prodali cijelu teću friške ribe… Ovdje klinci užinaju u moru do pasa jer ih nismo mogli dozvati na doručak… Ovdje mi stariji uživamo u Jadranu za koji smo mislili da ga više nema, okruženi ljudima koje smo upoznali po skrivenim valama jer poput nas jedre s obiteljima, sidre se na istim mjestima, kupamo se na istim mjestima, a sve u nekoj instinktivnoj potrazi za divljinom gdje gužve i masovnog turizma nema.

Cijelim smo se putem okretali i pitali se kada ćemo opet doći na Lastovo', kaže mi Marko pa da okrene malo priču, priupita mene:

'i kažeš da Ministarstvo pomorstva tvrdi da je ovo super sezona. Složio bih se, još kad bi malo više pažnje posvetili nama 'nemasovcima' – bila bi i bolja! Nemojmo se samo oslanjati na charter: najočitiji i masovniji gosti nisu i najbolji... I još nešto, plovidba ne treba biti luksuzna da bi bila prava! Meni se čini da se iskonski Jadran otkriva tek onima koji mu iskažu poštovanje'.