Ivan nekad piše

Na 'godišnji' s internetom

07.01.2013 u 08:54

Bionic
Reading

Ima li smisla putovati velegradima bez interneta?

Za razliku od onog ljetnog putovanja i teksta ‘Na godišnji bez interneta’ gdje sam se hvalio snalaženjem u prostoru i prostranstvima Palerma i Sicilije bez ikakvih tehnoloških spravica, pametnog telefona i neta kao takvog, ovo friško odrađeno putovanje pred kraj godine tome je bilo čista suprotnost.

Urbane okolnosti, ponuda velegrada, ali i godišnje doba, valjda zahtijevaju suvremeniji pristup komunikaciji i snalaženju negoli su otok-sunce-more-riba, pa smo na sam Badnjak, Ona i ja u Pariz otišli naoružani laptopom i iPhoneom (s hrpom aplikacija).

Možda se radi o (samo mom) mindsetu, pa ljeto i mediteranske krajeve direktno povezujem s morem, suncem, kupanjem i lješkarenjem, jednom riječju ‘odmorom’ – čitaj nekorištenjem nikakve tehnologije. S druge strane ogroman grad, prepun izložbi, galerija, muzeja, događanja i s najgušćom mrežom metroa na svijetu, zahtjeva veći angažman ili je barem mom gestapovskom urbanom ‘must see’ alter egu bilo nezamislivo oslobađajuću situaciju putovanja bez tehnologije ponoviti u kontekstu Pariza, gdje toliko toga možeš vidjeti.

‘Puna ratna sprema’ bila je poželjna, imaginarna ‘to see’ lista napravljena i plan razrađen, a komp i iPhone služili su kao konstantni bekap i rezerva za drugi plan. Ona mojom hodaj-hodaj ‘torturom’ nije bila oduševljena, pa je pokoja stvar s liste otpala, što sam sâm sebi objasnio klasičnom pariškom romantikom uživanja (i odlučivanja) u dvoje.

Ako se spremate u Pariz i pouzdate se u internet, potraga za Wi-Fi-jem, osim pred McDonald'som i pokojim šifra-free Starbucksom, neće uroditi plodom. Velika većina restorana, slastičarnica i kafea na koje ćete naletjeti na najfrekventnijim lokacijama Wi-Fi nemaju.

No, budite pametniji od mene pa, ako imate nekog u Parizu, zamolite da vam uz nekoliko jednostavnih klikova nabavi šifru za poneki od gradskih besplatnih Wi-Fi-jeva koji su, navodno, tamošnjim stanovnicima dostupni ako u stanovima koriste internet istih providera. Turistima nude neke kratkotrajne i povremene šifre, s previše mailova, potvrdi i komplikacija.

Meni je ova gornja krucijalna informacija nekako promakla, saznao sam je prekasno, pa smo rješenja za izvanredne situacije, promjene planova i savjetovanja s iPhoneom nalazili pred spomenutim franšizama ili, logično, u posjećenim muzejima i galerijama.

Pariz je raj za savjete s interneta, bilo one last-minute frendovske koji vas pošalju na najbolji ručak na Montmartreu ili iz neke iPhone aplikacije koja vas pošalje na daleko najveću pivu u gradu. Prevelik je to grad da biste se baš stalno sami upuštali u istraživanje jer vas to može opeći po novčaniku, ali i uzalud izgubljenom vremenu, pa su Google i iPhone aplikacije ‘must have’.

Upravo iPhone aplikacije ogromna su prednost velikih gradova, osobito one koje funkcioniraju i koriste vam i onda kada niste na roamingu. Moj je roaming (naravno) za surfanje i mailove bio ugašen, no primjerice Spotted by locals, True maps ili aplikacija prevoditelja francuskog idealna za brze prijevode potpuno nerazumljivog menija, itekako dobro mogu doći.

True Maps ne koristi vaš roaming, već samo lokaciju gdje se nalazite, pa je dostupna u svakom trenutku, čak i kad ste offline. Idealna je za orijentaciju, primjerice kad izađete iz metroa, pa niste sigurni na kojoj ste strani ceste, a bome ni na kojoj strani svijeta. Ova aplikacija pokazati će vam gdje se točno nalazite na mapi, a samo jedan klik dalje su imena ulica te pripadajući kompas koji će vam pokazati točan smjer u kojem je iPhone okrenut.

Spotted by locals i niz varijanti sličnih aplikacija možda nisu dovoljno dobro ažurirane i nakon četiri dana će vam se činiti da vam u samom centru sugeriraju uvijek ista mjesta, no par koje smo posjetili djelovali su upravo kao što ime kaže, autentično i originalno, kao da vas je tu doveo neki lokalac.

Od aplikacija s francuskim prijevodima, svakako tražite onu s izgovorom jer čitanje francuskih riječi pogrešno dovodi do još većeg nesporazuma nego da samo šutite ili pokušate pričati njima omraženi engleski. Aplikacijske savjete uzmite s rezervom, moj iPhone staž i nije toliko dug, a ako vam kažem da sam za SoundHound saznao tek prije kojih mjesec dana siguran sam da u rukavu imate neke ‘putne’ aplikacije čija bi me ‘mudrost’ bacila na koljena.

Pariz kao Pariz – ogroman - ali je zapravo sve što ćete gledati relativno blizu, beskrajno šarmantan - iako zbog gužvi za vrijeme praznika nije idealna lokacija, skup - ali ćete uz nekoliko savjeta i malo guglanja za pristojne cijene lizat prste te u ovo doba godine neobično topao - iako nam je pariški vjetar dobro protutnjao glavama.

Naši su pravci kretanja bile šetnje tipičnim turističkim vedutama, ali i malim ‘sporednim’ ulicama te obavezno gledanje niza izložbi, poglavice fotografije i suvremene umjetnosti.

Od ‘zvijezda’ u Parizu je trenutačno velika izložba Salvadora Dalija, zbog koje ćete vjerojatno naučiti napamet koliko cijevi koje boje ima na fasadi Pompidou centra, s obzirom na to da se na ulaz čeka suludih tri i pol sata te još popularnija izložba američkog slikara Edwarda Hoppera u impresivnom Grand Palaisu, gdje su čekanja na ulaz zahtijevala hopsanje u redu dobra četiri i pol sata. Ni jednu ni drugu nismo vidjeli, gledanje izložbi nakon dvjestotinjak minuta stajanja nije bila opcija.

Favoriti od trenutačne pariške ponude su samozatajni Todd Hido u jednoj maloj galeriji u Maraisu, Manuel Alvarez Bravo u Jeu de Paume, zabavni Bertrand Lavier u Pompidou (za kojeg morate balkanski zaobići čitav red i zaštitarima objasniti da nećete na Dalija) te čitav koncept ‘Palais de Tokyo’ (možda više sam prostor negoli baš svi zastupljeni umjetnici).