Prvo iznenađenje na ovogodišnjim predsjedničkim izborima već se dogodilo. Unatoč najavama barem dvostruko više kandidatura za obnašatelja dužnosti Predsjednika Republike Hrvatske, na šestim predsjedničkim izborima otkako Hrvatska ima demokratski višestranački sustav natjecat će se samo jedna kandidatkinja i trojica kandidata. Četiri imena na glasačkom listiću najmanji je broj nakon što je 1997. na predsjedničkim izborima ponovno pobijedio Franjo Tuđman, i to dvojicu suparnika Zdravka Tomca i Vladimira Gotovca. Osim prije sedamnaest godina i sada, predsjednička dužnost uvijek je privlačila veći broj kandidata. Tako ih je 1992. bilo osam, 2000. devet, 2005. rekordnih trinaest, a na prošlim izborima 2009. dvanaest. U međuvremenu je Hrvatska promijenila polupredsjednički u parlamentarni sustav vlasti, ali je zadržala ustavni model neposrednog izbora državnog poglavara. Kada su 1997. na predsjedničkim izborima sudjelovala samo trojica kandidata, zabilježen je i dosad najmanji odaziv birača kojih je glasovalo 54,62% u prvom i – jedinom izbornom krugu.

Interes birača za neposredan izbor osobe koja, prema Ustavu, Republiku Hrvatsku predstavlja i zastupa u zemlji i inozemstvu, nakratko se povećao 2000. skočivši na 62,98% u prvom krugu, da bi se od tada participacija neprestance smanjivala: godine 2005. predsjedničkim se izborima odazvalo 50,58% birača, a 2009. rekordno nizak postotak birača od 43,96% iako se nakon završetka drugog predsjedničkog mandata Stjepana Mesića birao novi predsjednik. Hoće li se slična situacija s ispodpolovičnim odazivom birača ponoviti i ove godine? Znači li manji broj kandidata i manji interes birača za izbore ili će zaoštrena retorika među njima motivirati birače na izlazak na birališta 28. prosinca? I – može li netko među predloženim imenima prirediti značajnije iznenađenje izbora i tako odrediti ne samo svoju buduću političku karijeru, nego i politički smjer u zemlji?

Iako na prvi pogled može izgledati da manji broj kandidatura od očekivanih ide u prilog dvoje kandidata koji se nalaze na prva dva mjesta u aktualnim ispitivanjima javnog mnijenja, aktualnom predsjedniku Ivi Josipoviću, kojega podržava skupina stranaka na čelu sa SDP-om, i njegovoj suparnici Kolindi Grabar Kitarović, koju podržava koalicija predvođena HDZ-om, ovogodišnji bi se izbori lako mogli pretvoriti u nešto što dosad nije viđeno na hrvatskim predsjedničkim izborima. To je situacija u kojoj dvoje zasad vodećih kandidata ne konkuriraju samo međusobno transideološki, nego i svatko svojem izazivaču s iste ili slične ideološke pozicije koliko god to svi demantirali. Tako će Kolindi Grabar Kitarović zapravo najveći konkurent biti Milan Kujundžić kojega podržavaju stranke okupljene u Savez za Hrvatsku, a Ivi Josipoviću neočekivano Ivan Vilibor Sinčić, puno ozbiljniji suparnik u istom političkom prostoru od nerealiziranih kandidata Ivana Rude i Ivana Grubišića. To je drugo iznenađenje ovogodišnjih izbora jer je mladi aktivist iz Živog zida uspio ono što nije pošlo za rukom znatno poznatijim imenima te je već sada postigao cilj, dok će mu svaki postotak više biti bonus u planiranim društvenim i političkim angažmanima.

Što se tiče odnosa između Kolinde Grabar Kitarović i Milana Kujundžića, rasplet nalik onomu iz 2005. kada je HDZ-ova kandidatkinja Jadranka Kosor osvojila samo 2,5% glasova više od neovisnog kandidata Borisa Mikšića, nije nemoguć. Baš kao ni još uvjerljiviji Kujundžićev rezultat s obzirom na to da ga ciljno biračko tijelo ionako doživljava autentičnim, zapravo autentičnijim od Kolinde Grabar Kitarović. Međutim, HDZ-ova kandidatkinja čak i u slučaju lošijeg rezultata ima drugu priliku već dogodine, kada bi nakon parlamentarnih izbora lako mogla preuzeti jednu od najvažnijih funkcija u vlasti pobijede li njezina stranka i koalicija. Ipak, Kolindi Grabar Kitarović ne može biti svejedno hoće li doživjeti dvostruki poraz, i od aktualnog predsjednika i od glavnog izazivača s desnice. U takvoj će konstelaciji snaga HDZ ostvariti mjerljiv uspjeh osvoji li njihova kandidatkinja značajno veći postotak glasova birača u odnosu na sve HDZ-ove predsjedničke kandidate nakon Franje Tuđmana. Naime, Mate Granić dobio je 2000. u prvom krugu izbora 22,47%, Jadranka Kosor pet godina kasnije 20,31%, a Andrija Hebrang 2009. na prošlim predsjedničkim izborima samo 12,04%.

Iako se može činiti da je neizlazak na izbore Ivana Rude i Ivana Grubišića olakotna okolnost za kandidaturu favorita Ive Josipovića, Ivan Vilibor Sinčić može prikupiti puno više prosvjednih glasova i glasova novih birača, što mu u konačnici može donijeti respektabilan postotak. Naime, u odnosu na niz posve nevidljivih kandidata na dosadašnjim predsjedničkim izborima, koji su osvojili manji broj glasova nego što su ih uopće morali prikupiti za pravovaljanu kandidaturu, najmlađi predsjednički kandidat djeluje dovoljno artikulirano da se glas za njega ne shvati kao propali glas te je on de facto kandidat onog dijela biračkog tijela koji u anketama podržava ORaH Mirele Holy. I dok su Ivan Rude i Ivan Grubišić svatko na svoj način doživjeli pravi neuspjeh najavljenim pa nerealiziranim kandidaturama, što samo govori o politici kao nužno praktičnoj i organiziranoj djelatnosti, Ivan Vilibor Sinčić iza sebe ima organizaciju i priliku da izbjegavajući greške barem dodatno dinamizira ovogodišnje predsjedničke izbore. To je već sa svoje ideološke strane napravio Milan Kujundžić, također nastupajući protiv sadašnjeg političkog establišmenta i vodećih političkih stranaka, te 28. prosinca 2014. poslije 19 sati uistinu može biti iznenađenja. Pritom jedino iznenađenje neće biti proglase li baš svi svoj rezultat uspjehom.