Jumbo plakati, (ne)važni kolumnisti, raznorazno udruge, pa čak i celebrityji ukazuju na to da je jako neljudski, nimalo plemenito i nadasve sebično mala slatka bića (pa i ona malo veća i znatno manje slatka) pustiti sama i nemoćna na ulice, dok bi vi na kupanje, sunčanje i nesmetani odmor. 

Svakom imalo inteligentnom, i bez savjeta (ne)popularnih prijatelja životinja, trebalo bi biti jasno da su životinje obaveza svih 365 dana u godini. No, na to malo tko promisli one sekunde kad spasi životinju čije je vječno lovište, već sljedeće sekunde, lako mogao biti recimo asfalt zagrebačkog Zelenog vala.

Njega smo našli na ulici sredinom prošle jeseni. Vjerovali vi u sudbinu, slučajnost ili samo splet okolnosti, ali nešto nas je baš tog dana, baš u to vrijeme natjeralo da prođemo baš tim putem i nađemo malu bijelu ostavljenu mačku koja će kasnije promijeniti veliku većinu naše dnevne rutine. Godišnje rutine također. A kako je krenulo, i godišnjeg odmora isto.

On je sasvim bijel, baš čisto bijel, kao snijeg ili možda kokain, a gospodin Google će vam za takve bijele mace brzopleto reći da su gluhe. Pretpostavljena gluhoća, a i preplašenost koja ga je prala tih prvih dana kada smo ga našli učinili su svoje, pa smo ga nazvali Silenzio. Tiho i staloženo ime brzo je prekrojeno odnosno skraćeno u Sila jer mu ovo potonje apsolutno opisuje karakter, pa su onu dobrotu i mirnoću, između mnogo toga ostalog, zamijenila suluda skakanja, vratolomije, uvlačenja u svaki ormar i policu, jedni razbijeni Harmon/Kardon zvučnici te konstantni otisci kandža i 'zubića' na mojoj i njezinoj koži (i na koži susjeda, prijatelja, gostiju).

Socijalna neprilagođenost i zajeban karakter djelovali su kao mogući razlozi zašto bi netko tako lijepu životinju ostavio na izuzetno prometnoj ulici.

Devet mjeseci kasnije, ali i kastraciju kasnije, ništa se nije promijenilo, Sila je još uvijek bio isti, nekontrolirana sila koja juri i ruši po stanu. Nevjerojatno lijep mačak, ali i nevjerojatno vragolast. No, na karaktere onih s kojima živiš, kad ti jednom uđu pod kožu, lako se navikneš.

Kod prvog odlaska iz grada duljeg od onog koji možeš pokriti prepunjenom zdjelicom za hranu postavilo se pitanje: Kome ostaviti mačka kad nekamo odlazimo? Povremene produljene vikende i spajanja starog godišnjeg s praznicima uspješno su odrađivali dragi prijatelji (kojima su nakon čuvanja ostale privremene uspomene kroz tragove na koži), no onda je došlo ljeto. Scenarij napuštanja, naravno, nije postojao, hoteli za mačke djelovali su kao preplaćeno mučenje našeg ljubimca (čijem bi karakteru teško tko stao na kraj), pa je jedino moguće bilo (ako izuzmemo neprihvatljivo ostajanje u Zagrebu) povesti ga sa sobom na godišnji.

Mačka nije pas, kaže narod. Veže se za kuću, ne za vlasnika, ne voli putovanja, često mijenjanje lokacija... Možda su neke od ovih tvrdnji točne, no on je dosta poseban mačak, pa zašto ga ne bismo posebno tretirali. Stoga je pala odluka. Vodimo mačka na more. Kamo mi, tamo i on.

U prvim planovima s ovom odlukom je otpao jedan glazbeni festival, a onda je Sila pao s balkona s petog kata, pa se promijenila i još nekolicina njih. Nasreću, inače prilično smotana životinja dokazala nam je da mačke imaju devet života, pa je, osim blage depresije i doslovne te psihičke utučenosti, u letu s dvadesetak metara ostala živa. Naravno da su padu uslijedila propitivanja je li njegov slučajni skok opet neki znak koji nas upozorava da ga ne bismo trebali voditi sa sobom na godišnji.

Par suza poslije, pa par posjeta veterinaru, nekoliko injekcija, lijekova i savjeta, (s odgodom od par dana) na kraju smo ipak krenuli na more. Ona, ja i on, u autu bez klime. Malo mijaukanja, malo proširenih zjenica i zasigurno stvorena mržnja prema prijenosnom kaveziću i vožnji autom, ali par sati poslije bili smo na moru.

Sila je baš kao pravi pas kojeg gazde vode na more, s bijelim i vjerojatno jako toplim krznom, od sredine do kraja puta imao isplažen jezik pokušavajući nam dati do znanja da mu je ipak malo više vruće nego nama. Prva destinacija bio je Split, gdje je uslijedila gomila njuškanja, vidna zbunjenost, zavlačenja u izgubljene niše po stanu, ali i relativno bezbolan dan u kojem smo shvatili da naš mačak možda ipak jest pas i da ga možemo svuda voditi sa sobom.

Nismo mu dali da se predugo opusti u Splitu, pa smo već sutradan bili na trajektu za Vis. Silina prvotna faca, kada se ponovno oči u oči susreo s prenosivim kavezom, kao da je zazivala ono jutro kada je skočio s balkona i nešto apokaliptičniji scenarij.

No, da mu ne paše, pas bi zalajao, ne bi li?

Sila je ovih dana nekako smiren. Ne grize, ne napada, ne zavlači se u torbe i ne skače na svakog letećeg insekta. Valjda su vrućine, dolazak na more, promjena lokacija i ambijenata, ali svakako i pad te seljenje koje je svemu ovom prethodilo, utjecali na njegov karakter, pa je Sila postao nevjerojatno dobar i smiren.

Ovih ga dana ukućani maze, tepaju mu i drag im je. Tko ga ne zna, skupo bi ga platio. Mačak anđeoskog izgleda i vražjeg karaktera pretvorio se u dobru macu koja se da maziti i ne koristi vaše ruke i noge kao poligon za igru.

Izgleda da mu godišnji odmor (zasad) itekako godi.