KOMENTAR BOJANA STILINA

Ma je li to Thompson napokon dodijao Hrvatima?

26.09.2014 u 10:30

Bionic
Reading

Koliko god sramežljivo i suptilno bilo, pragmatično ograđivanje Kolinde Grabar Kitarović, a potom i Marina Čilića, od lika i djela Marka Perkovića Thompsona, važan je korak prema marginalizaciji ikoničkog statusa ovog lošeg metalca na hrvatskoj desnici. Još samo da taj servis primi i lijevi društveni pol, koji ga i dalje doživljava dežurnom babarogom, iako njegovo mahanje hrvatstvom danas ima smisla otprilike koliko i vitlanje Leta 3 penisima

Oba su pala, i to u istom tjednu. Prvo je predsjednička kandidatkinja HDZ-a u svom ultrapomirljivom premijernom nastupu kod Stankovića, na klišeizirano svjetonazorsko pitanje 'Thompson ili Hladno pivo?' reterirala možda i unaprijed smišljenim odgovorom 'Zašto ne oboje?' dodavši da ipak preferira Celine Dion. Nekoliko dana poslije, novinarka srpskog tabloida Kurira presrela jeMarina Čilića na aerodromu u Pekingu i iscijedila iz njega polupriznanje da nije mogao spriječiti Thompsonov nastup na svojoj fešti u Međugorju. Shvativši da je na tom događaju zagrljen pjevao s Markom Perkovićem, poslao je još jedno priopćenje u kojemu pojašnjava da mu je žao što je fokus medija otišao na taj detalj priče, ali originalna vijest je već opožarila medijski prostor i ostavila spaljenu zemlju.


Nemojmo si lagati – i Grabar Kitarović i Čilić dobro znaju što, gdje i kome pričaju. Oboje su zreli ljudi, prošli su svijeta i osjećaju se pomalo nelagodno u svojim novim ulogama nacionalnih ikona, koje su ih, na koncu konca, i spojile tog toplog međugorskog dana, kad je HDZ-ova kandidatkinja u PR misiji skupljanja svehrvatskih simpatija provela ugodno popodne u vrtu Čilićevih. Dočekana je u Međugorju baš kao i proteklog mjeseca u Sinju i Kninu – kao spasiteljica hrvatstva koja će ponovno užgati domoljubni žar te ga osvježiti iskustvom čvrste žene koja je komandirala najjačim vojnim savezom na svijetu. Ipak, i iz Hercegovine i iz Knina klisnula je prije nego što je Thompson krenuo sa svojim budnicama na međugorskoj, odnosno čavoglavskoj pozornici, time poslavši u njegov tabor nešto konkretniju poruku od puke konstatacije vlastitih glazbenih preferencija.

No dok Kolindu Grabar Kitarović motiviraju politička pragma i lopatanje glasova iz svake svjetonazorske rake, Marin Čilić želi izbjeći neugodna skandiranja u grotlu Beogradske arene za nekoliko mjeseci, kad u Davis cup susretu protiv Srbije stane s druge strane mreže svom susjedu po boravištu u Monte Carlu i učitelju u 'tolerantnom domoljublju' Novaku Đokoviću. Dotični, naime, baš kao i Marin u Međugorju, rado demonstrira brigu za Srbe na rodnom Kosovu i bez ustezanja traži blagoslov mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, najdeklariranijeg nacionalista i homofoba među crkvenim figurama u regiji, za 'balkansko vjenčanje stoljeća' sa svojom dragom Jelenom. A pritom povremenim apelima na regionalnu solidarnost, poput onog oko poplava, uspijeva ostati 'kul' i Hrvatima, baš kao što Marin sada pokušava sanirati štetu 'međugorskog incidenta' kod Srba.


Ipak, vjerujem Čiliću kad kaže da nije imao nikakve veze s organizacijom eventa u Međugorju, a osobito odabirom line-upa, pogotovo nakon što je tata Zdenko odigrao vrhunski bekhend medijima progovorivši u sinovo ime da se 'Marin nema zbog čega kajati' prije nego što je tenisač poslao svoje priopćenje. Ta proslava je Marinu vjerojatno djelovala kao kad nama nesklonima tradiciji roditelji silom žele napraviti svadbu, pa u tajnosti dignu kredit, zakupe restoran i kupe mladoj vjenčanicu. A što ćeš, kad su se već toliko trudili, red bi bio i zagristi štogod s ražnja pa zapjevati, makar i u zagrljaju s likom koji će svoju ljubav prema domovini i njezinim prometnim propisima manifestirati jutro kasnije, kad on i kum parkiraju svoje BMW-e posred autobuskog ugibališta na Žnjanu. Što se, kako smo vidjeli, nije dobro završilo.


Taj udarac autobusa splitskog Prometa u BMW Thompsona i njegova ekvadorskog kuma, mogao bi biti simbolički rasplet ovog zamršenog ljubavno-domoljubnog trokuta, ali i čitavog odnosa hrvatske javnosti prema Thompsonu. Plahe geste novih ikona desnice kao da nam šalju poruku – vrijeme je za triježnjenje nakon svih ovih godina neopravdanog pridavanja ikoničkog statusa lošem metalcu, koji se na račun jedne ustaške pjesme i nekoliko domoljubnih koje je godinama šlepao uz nju, transformirao u dežurnog glazbenog patriota ili fašističku babarogu, ovisi s koje strane gledate. U tome su mu debelo pomogli preplašena ljevica i medijski mainstream, koji na primjeru kompariranja Thompsona i Hladnog piva uporno gradi umjetni zid između 'ruralnog' i 'urbanog', iako sve urbane rock ikone posljednjih godina pokazuju isti intenzitet zračenja u registru populizma, samo s drugog svjetonazorskog polja. Zašto umjesto da brojimo 'U' kape i zastave s prvim bijelim poljem na svakom Thompsonovu koncertu (što bi, valjda, trebao biti posao policije), ne bismo konstatirali da čovjek naprosto koristi političke i sportske zvijezde u usponu za promociju svog nadolazećeg 'bosanskog' albuma te kako bi upecao još koji deal preko neke nove Fimi medije?

Ukratko – dajte da već jednom skinemo tog Thompsona s dnevnog reda. Imamo mi i većih problema.