pola stoljeća od razlaza

Lipovac: Baršunasti razvod najbolje je što se dogodilo Česima i Slovacima

13.01.2018 u 21:52

Bionic
Reading

Ovih dana obilježava se 25. godišnjica baršunastog češko-slovačkog razlaza koji je jedini slučaj da su se dvije nacije rastale dogovorno, bez ikakvog uplitanja sa strane. Što je prethodilo i kako je došlo do tog dogovornog i mirnog razlaza i koje su razlike između čehoslovačkog i jugoslavenskog razlaza, za tportal je analizirao Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkog društva

S prvim otkucajem ponoći 1. siječnja 1993. na zemljopisnoj karti Europe pojavile su se dvije nove samostalne države, Češka i Slovačka, dok je dotadašnja zajednička federativna češko-slovačka država nakon 74 godine postojanja otišla u povijest.

Nakon što su Baršunastom revolucijom u studenom 1989. mirnim putem natjerali komunističku vlast na povlačenje, Česi i Slovaci tri godine kasnije jednako su tako baršunasto, za pregovaračkim stolom, dogovorili miran razlaz kao najbolje rješenje za budućnost obiju zemalja.

'Točnije, dogovor su postigli tadašnji češki i slovački premijeri, Václav Klaus i Vladimír Mečiar, a njihovi narodi nisu imali prilike na referendumu reći što o tome misle. Kakav bi u tom slučaju bio daljnji tijek događaja, teško je nagađati, no koliko god su Slovaci željeli napokon biti svoji na svome, to ne znači da bi u golemoj većini poduprli prijedlog da se u potpunosti odvoje od Češke. Česi su imali emotivniji stav prema Čehoslovačkoj, smatrajući je svojom širom domovinom, ali kad su u raspravama o budućnosti češko-slovačkih odnosa češki političari mahali podacima koliko češkog novca odlazi u manje razvijenu Slovačku, pitanje je ne bi li znatan dio Čeha podržao razlaz sa Slovacima', istaknuo je za tportal Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkog društva.

Razvod bez povišenih strasti

Lipovac je pritom naglasio da je baršunasti češko-slovački razlaz jedini slučaj da su se dvije nacije rastale dogovorno, mirno i bez ikakvih posredovanja ili uplitanja sa strane. Vrsni poznavatelj Češke i Slovačke istaknuo je da se razlaz dogodio u isto vrijeme dok je na području bivše Jugoslavije bjesnio krvavi rat, pa je tim lakše bilo Česima i Slovacima pokazati svijetu da su civilizirani narodi koji se znaju rastati bez puno povišenih strasti i eventualno uz svađe koje se danas čine besmislenima i smiješnima.

'Naravno, to im je bio i dobar podsjetnik što bi se moglo dogoditi ako stvari izmaknu kontroli. No dok se za Jugoslaviju odavno znalo da je najkonfliktnija europska država, Čehoslovačka je bila smatrana za dobro uređenu i skladnu višenacionalnu državu i time je njen raspad bio veće iznenađenje i razočaranje', smatra tportalov sugovornik.

  • +12
Čeh Vaclav Havel bio je prvi predsjednik Čehoslovačke nakon pada komunizma Izvor: Profimedia / Autor: N. N.

Još u kasnu jesen 1989. činilo se da je jedinstvo Čeha i Slovaka neupitno. Zajedno su oborili dotrajali komunistički režim, tisuće Čeha skandirale su da žele da predsjednik Čehoslovačke postane Slovak Alexander Dubček, a Čeh Václav Havel, kojem je naposljetku pripala ta dužnost, uživao je i potporu slovačkih disidenata koji su svog sunarodnjaka Dubčeka smatrali nepoželjnom konkurencijom. Međutim, koliko god Česi i Slovaci, za razliku od naroda Jugoslavije, bili bliski ne samo jezično, nego i vjerski, kulturno i civilizacijski, odnosi među njima ipak nisu bili toliko idilični kao što je izgledalo sa strane.

Dolazak slobode omogućio je da se o otvorenim pitanjima slobodno razgovara i da problemi koji su se u doba komunizma gurali pod tepih, izbiju na površinu. No dok su češki političari bili fokusirani prije svega na gospodarske i društvene reforme, slovački političari u prvi su plan stavljali zahtjeve za punom nacionalnom ravnopravnošću.

Buldožeri umjesto tenkova

'To nije bilo motivirano antičeškim osjećajima, već je to bilo posljedica činjenice da su s društvenim, gospodarskim i kulturnim napretkom Slovaka u zajedničkoj državi s Česima, rasle njihova samosvijest i samopoštovanje', pojašnjava Lipovac.

Kad je Havel 29. prosinca 1989. izabran za predsjednika, Slovaci su očekivali da će istog časa otputovati u Bratislavu i time poslati poruku Slovacima da će ih se ubuduće u potpunosti tretirati kao ravnopravan narod, uz poštovanje njegove posebnosti. Međutim, Havel je Bratislavu posjetio tek 12. siječnja 1990., a u međuvremenu je 2. siječnja boravio u posjetu tada još podijeljenoj Njemačkoj. To je u inozemstvu pohvaljeno kao pružanje ruke pomirenja prema Nijemcima, ali Slovaci su ostali razočarani.

  • +4
Baršunasta revolucija u bivšoj Čehoslovačkoj Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Havelu su, podsjetio je Lipovac, zamjerili i što je za posjeta Bratislavi socrealističke zgrade u naselju Petržalki usporedio s kavezima za zečeve, a još gori učinak imala je njegova izjava da se protivi vojnoj industriji. U Slovačkoj, gdje je proizvodnja oružja i vojne opreme bila važna gospodarska grana, to je doživljeno kao miješanje Praga u unutarnje stvari Slovačke i udar na njeno gospodarstvo. No Havel ipak nije bio kriv za nestanak slovačke vojne industrije, koja se dijelom preorijentirala na proizvodnju automobila, jer još je slovačka republička vlada u studenom 1989. odlučila da se vojna industrija prenamijeni u civilne svrhe i da umjesto tenkova počne proizvoditi buldožere. 

Prvi otvoreni konflikt čeških i slovačkih političara, nakon kojeg se i počelo govoriti o mogućem raspadu Čehoslovačke, dogodio se nakon što je u siječnju 1990. Havel podnio prijedlog da se Čehoslovačka Socijalistička Republika preimenuje u Čehoslovačku Republiku. Naizgled u tome nije bilo ništa sporno, ali Slovaci su zatražili i da se u naziv države unese spojnica kako bi time bila izražena slovačka samobitnost.

Nakon burnih polemika koje su dobile naziv 'rat za crticu', iako se zapravo radilo o spojnici, 29. ožujka prihvaćen je naziv Čehoslovačka Federativna Republika, odnosno u slovačkoj varijanti Češko-slovačka Federativna Republika. No ni to nije zadovoljilo Slovake koji su tražili da se slovo s nakon spojnice, suprotno pravopisu, piše velikim slovom. Stoga je već 20. travnja izglasan novi naziv – Češka i Slovačka Federativna Republika.

Istina pobjeđuje

U neslužbenoj upotrebi naziv države kod Čeha se nije promijenio i oni su i dalje pisali Československo, dok su Slovaci koristili oblik Česko-Slovensko. U Hrvatskoj je, kao svojevrstan kompromis, od tada u uporabi bio naziv Češkoslovačka koji se ponekad koristio i između dva svjetska rata i koji je točan prijevod naziva Československo. Tako je jedna obična spojnica, koja u pravopisu spaja, u politici razdvojila Čehe i Slovake. Da bi se izbjegli novi jezični problemi, geslo 'Istina pobjeđuje' (češki Pravda vítĕzí, slovački Pravda víťazí) u Havelovu predsjedničkom grbu, bilo je napisano na latinskom – 'Veritas vincit'.

U takvim su okolnostima u lipnju 1990. održani prvi slobodni izbori u Čehoslovačkoj na kojima je u Češkoj pobijedio Građanski forum (OF), a u slovačkoj Javnost protiv nasilja (VPN). Njihovi stavovi oko državnopravnog uređenja države razlikovali su se – OF-u je prioritet bio transformacija društva i gospodarstva nakon četiri desetljeća komunističke vladavine i nije bio sklon tome da se većina ovlasti sa središnje razine prenese na republike. VNP je kao glavni cilj postavio puno samoodređenje slovačkog naroda i jednak stupanj suverenosti Češke i Slovačke koje bi dio svog suvereniteta prenijele na federaciju.

razlike između jugoslavije i čehoslovačke

Jugoslavenski scenarij izbjegnut je zbog visoke političke kulture

Česi i Slovaci su prije 1918. zajedno živjeli samo u doba Velike Moravske koja je trajala od 833. do 907. Njenom propašću današnja Slovačka postaje dio Ugarske, bez vlastite državnosti, a Češka kao kneževina i kasnije kraljevina, dio Svetog Rimskog Carstva. Čehoslovačka se činila prirodnom državnom zajednicom jer u Europi je malo naroda koji su toliko međusobno slični kao Česi i Slovaci. Jezici su im takvi da se odlično razumiju bez prevoditelja (sličniji nego hrvatski i slovenski, ali različitiji nego hrvatski i srpski), oba naroda pripadaju srednjoj Europi i istom civilizacijskom i kulturnom krugu, većinska vjera je katolička, a kao moderne nacije oblikovali su se u sklopu Habsburške monarhije. Narode Jugoslavije spajali su slični jezici, iz čega se izvodila teza o zajedničkom porijeklu, ali razdvajala ih nije samo vjera, nego i posljedice višestoljetnog života u dvama različitim svjetovima – jednim pod duhovnom i svjetovnom vlašću Zapada (papa, Sveto Rimsko Carstvo, Ugarska, Habsburgovci, Venecija) i drugim pod vlašću Istoka (Bizant, Osmanlije), što je za sobom povlačilo duboke razlike u kulturnom i civilizacijskom smislu i izazivalo animozitete koje niti ideja jugoslavenstva nije mogla poništiti. U Čehoslovačkoj su bila samo dva naroda, a u Jugoslaviji njih šest, kao i brojna albanska manjina. Kod raspada Jugoslavije problem su bili i dijelovi naroda izvan svojih matičnih republika, među kojima je najviše bilo Srba, što je Srbiji bio alibi da ustraje na ostanku svih Srba u jednoj državi, pa i po cijenu rata kojim bi se odredile granice 'velike Srbije'. U Čehoslovačkoj tog problema nije bilo jer češku i slovačku manjinu čine uglavnom oni Česi i Slovaci koji su se s druge strane Morave doselili nakon 1918. i žive raštrkano. Stoga nikome u Češkoj nije ni palo na pamet pokušati oružano braniti integritet Čehoslovačke ili Slovacima ugrabiti dio teritorija, što je u velikoj mjeri zasluga visoke političke kulture u Češkoj, koju karakteriziraju privrženost demokraciji, realizam, mirotvorstvo i svijest o vrijednosti ljudskih života. Za razliku od vrha JNA, koji se nije pomirio s raspadom Jugoslavije ustrajući na ustavnoj ulozi armije kao čuvara ne samo jedinstva države, nego i komunističkog poretka, vrh čehoslovačke vojske potpuno se držao po strani u pregovorima o sudbini zemlje. Odnose jugoslavenskih naroda narušavali su događaji iz prošlosti, posebno zločini iz Drugog svjetskog rata, što se iskorištavalo za potenciranje sukoba. Kod Čeha i Slovaka toga nije bilo jer ta se dva naroda nisu nikad oružano sukobljavala.

Rješenje su pokušali naći češki i slovački premijeri Petr Pithart i Vladimír Mečiar i njihovi suradnici, koji su započeli seriju sastanaka po raznim mjestima. Dogovoreno je da se najprije donesu republički ustavi, a zatim federalni. U pregovore su se uključili Havel i premijer Marián Čalfa i razgovaralo se o Zakonu o kompetencijama federacije i republika koji su prihvatili republički parlamenti. U prosincu 1990. Federalna skupština je prihvatila zakon kojim su republike dobile veće ovlasti u odnosu na središnju vlast i činilo se da su slovačke želje zadovoljene, a zajednička država sačuvana.

Lipovac je istaknuo da nisu svi u Slovačkoj bili zadovoljni – u ožujku 1991. Havela su tijekom posjeta Bratislavi napali slovački nacionalisti, a isto se ponovilo i za posjeta u listopadu kad je gađan jajima. Mečiar osobno nije bio pristaša punog osamostaljenja Slovačke, ali morao je voditi računa o tome da je takva ideja imala sve više pristaša. S druge strane, dvojica najviše rangiranih Slovaka, predsjednik Federalne skupštine Alexander Dubček i premijer Marián Čalfa, i dalje su se zalagali za opstanak federacije.

U proljeće 1991. nakon raskola u VNP-u, Mečiar je napustio premijerski položaj i zamijenio ga je Ján Čarnogurský. Na dnevni red došlo je pitanje novih ustava, a to je značilo dogovoriti se o državnopravnom uređenju Čehoslovačke. Uslijedila je nova serija razgovora u kojima je sudjelovao i Havel, s ciljem da se postigne češko-slovački sporazum. Donesen je i zakon o referendumu prema kojem neka od republika može napustiti federaciju samo nakon referenduma. U studenom je dogovoreno da se održi referendum na kojem bi se narod izjasnio želi li živjeti u zajedničkoj državi. No pojavio se novi problem – kako formulirati referendumsko pitanje, a da odgovor na njega bude jednoznačan. Na pitanje 'Jeste li za zajedničku državu?' pozitivno bi odgovorila većina Čeha i Slovaka, ali njihovo shvaćanje pojma zajedničke države bilo je različito. Federalna skupština na kraju nije mogla postići suglasnost o referendumskom pitanju i od referenduma se odustalo, unatoč svim naporima Havela i nekoliko građanskih udruga koje su prikupljale potpise građana.

Nacrt sporazuma razvoda

Nacrt sporazuma o odnosima Češke i Slovačke ekspertni timovi dviju republičkih vlada dogovorili su u veljači 1992. u mjestu Milovy i njime je predviđena savezna država dviju suverenih republika koje mogu napustiti zajedničku državu tek nakon referenduma, no predsjedništvo Slovačkog narodnog vijeća (parlamenta) prijedlog nije prihvatilo i sav trud pao je u vodu. Budući da su se u lipnju održavali izbori, daljnji pregovori prepušteni su izbornim pobjednicima.

U Češkoj je pobijedila Građanska demokratska stranka (ODS, nastala nakon raskola u Građanskom forumu) koju je vodio dotadašnji federalni ministar financija Václav Klaus, a u Slovačkoj su se na vlast vratili Mečiar i njegov Pokret za demokratsku Slovačku (HZDS). Potporu naroda stekao je svojim programom stvaranja suverene Slovačke koja bi s Češkom mogla eventualno stupiti u konfederativni odnos. Stav ODS-a bio je da treba poboljšati funkcioniranje federacije, a ako to ne bi bilo moguće, jedino rješenje bio bi razlaz. O stupnju napetosti češko-slovačkih odnosa zorno govori događaj na sjednici slovačke vlade u ožujku 1992. kad se raspravljalo o tome gdje će Slovačka razmjestiti svoje ratno zrakoplovstvo, budući da je zbog neutralnosti Austrije moralo biti udaljeno najmanje 200 kilometara od granice. Ministar unutarnjih poslova Ladislav Pittner usprotivio se prijedlogu da se vojni zrakoplovi smjeste na aerodromu Sliač kod Banske Bystrice i dao neobično obrazloženje.

'Ako bi Česi odlučili bombardirati Bratislavu, doletjeli bi mnogo brže nego slovačko zrakoplovstvo iz Sliača nad Brno', kazao je Pittner i šokirao svoje kolege koji nisu mogli vjerovati da netko uopće može zamisliti da dođe do češko-slovačkog rata. No da je to ipak daleko od realnosti, pokazalo se na svjetskom prvenstvu u hokeju na ledu održanom od 28. travnja do 10. svibnja u Pragu i Bratislavi, kad su i Česi i Slovaci zdušno navijali za reprezentaciju svoje zajedničke države koja je osvojila brončanu medalju.

Klaus, kojeg je Havel imenovao mandatarom za sastav federalne vlade, prvi put se sastao s Mečiarom 8. lipnja u Brnu i tada je Mečiar predložio stvaranje konfederacije u kojoj bi obje republike imale međunarodni subjektivitet te formiranje dvije emisione banke. Klaus je to odbio, ali sve je više shvaćao da je federacija neodrživa pa je odbio položaj federalnog premijera i radije je preuzeo vođenje češke vlade. Sudbina Čehoslovačke tako je prepuštena dvojici republičkih premijera, a u pregovorima više nisu sudjelovali ni Havel ni drugi federalni dužnosnici.

Marijan Lipovac Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Nakon sastanka 19. lipnja Klaus je iznio službeni stav ODS-a da se ne slaže s konfederacijom i da radije pristaje na formiranje dviju samostalnih država. Mečiara je takav stav iznenadio jer HZDS ipak nije računao s potpunim osamostaljenjem Slovačke pa nije još bio ni spreman za takav scenarij. Slovačka je korak naprijed prema samostalnosti učinila 17. srpnja 1992. kad je donijela Deklaraciju o suverenosti, što je Havelu bio povod da tri dana kasnije podnese ostavku. Prije toga je 2. srpnja propao pokušaj Havelova reizbora jer je HZDS bio protiv. Država je tako ostala bez predsjednika, a Havel će se na Hradčane vratiti tek u siječnju 1993., ovog puta kao predsjednik Češke.

'Konačan sporazum Klaus i Mečiar postigli su 26. kolovoza, u Brnu kad je objavljeno da bi samostalne Češka i Slovačka trebale nastati 1. siječnja 1993. Do tada je trebalo obaviti velik posao u Federalnoj skupštini i usvojiti zakone kojima će se regulirati razdruživanje Čehoslovačke. To, međutim, nikako nije bila tek formalnost, posebno ne za zastupnike iz Češke. U Federalnoj skupštini su, naime, sve češke stranke imale svoje istaknute političare, dok su u češkom republičkom parlamentu zastupnici bili političari iz 'drugog ešalona'. Osamostaljenjem Češke Federalna skupština prestala bi postojati, što bi značilo kraj zastupničke karijere za 174 češka političara čiju bi ulogu preko noći preuzeli drugorazredni kolege. Češki zastupnici u Federalnoj skupštini imali su stoga dovoljno razloga da ne podrže raspad zajedničke države, ali Klaus je našao rješenje – predložio je da Češka osnuje svoj senat i da češki federalni zastupnici nakon 1. siječnja postanu članovi gornjeg doma parlamenta. To je rješenje ušlo i u češki ustav prihvaćen 16. prosinca, ali kad je trebalo donijeti zakon kojim bi se točno regulirao sastav privremenog senata i njegove ovlasti, zastupnici češkog parlamenta nisu se mogli usuglasiti i češki federalni zastupnici ostali su bez svojih fotelja. Svi zakoni potrebni za češko-slovačko razdruživanje bili su tada već izglasani, a povratka unatrag nije moglo biti. Češka je Senat dobila tek 1996.' podsjetio je tportalov sugovornik.

Prijetnje samostalnošću

Mečiarova briga bila je, pak, kvalitetno pripremiti Slovačku za samostalan život, a pregovori su zapeli oko pitanja podjele zajedničke imovine. Sjednicu Vijeća obrane u Pragu Mečiar je 29. rujna demonstrativno napustio jer se nije mogao postići dogovor o sudbini vojske te se odlučio na manevar kako bi dobio na vremenu koje je sve brže istjecalo jer je federalna vlada već predložila Ustavni zakon o prestanku postojanja federacije. Dva dana kasnije dio zastupnika HZDS-a svojim je glasom protiv uspio spriječiti izglasavanje tog zakona te su podržali prijedlog socijaldemokratskog zastupnika i aktualnog češkog predsjednika Miloša Zemana da se prione formiranju Češko-Slovačke Unije koja bi trajala dok zemlja ne uđe u EU. Klaus je, međutim, prisilio Mečiara da se drži dogovora, zaprijetivši mu da će Češka u protivnom jednostrano proglasiti samostalnost i nakon njihova sastanka u Jihlavi 6. listopada i službeno je potvrđeno da 1. siječnja nastaju dvije nove države. Prema anketi iz rujna, u Češkoj je razlaz podržavalo 46 posto ispitanika, a u Slovačkoj 41 posto, dok je protiv bilo 45 posto Čeha i 46 posto Slovaka. U obje republike više od 80 posto ispitanih smatralo je da je razlaz gotova stvar. 

'Drugi pokušaj prihvaćanja Ustavnog zakona o prestanku postojanja federacije bio je 18. studenog, i opet bez uspjeha i to zbog zahtjeva socijaldemokrata da se barem u jednoj republici održi referendum. ODS i HZDS na koncu su zaprijetili da će, ne bude li Zakon prihvaćen, federacija biti okončana zajedničkom deklaracijom oba republička parlamenta, i to običnom većinom zastupnika. To, međutim, nije bilo potrebno jer je Federalna skupština nakon intenzivnog lobiranja među oporbom Zakon ipak prihvatila 25. studenog. U međuvremenu, usvojen je i zakon kojim su federalnim tijelima oduzete i posljednje ovlasti te zakon o podjeli imovine. Dogovoreno je da će federalne nekretnine pripasti onoj republici u kojoj se nalaze, a da će se ostala zajednička imovina dijeliti u omjeru 2:1 u korist Češke, sukladno broju stanovnika. To je bilo jedno od najosjetljivijih pitanja, budući da su brojne tvrtke i banke u državnom vlasništvu, pa tako i njihove podružnice u Slovačkoj, imale sjedište u Pragu i prijetila je opasnost da preko noći postanu vlasništvo Češke. Po istom ključu dijeljena su veleposlanstva, vojna oprema, imovina željeznica, kao i zajednička kulturna dobra u muzejima i arhivima. Podjela imovine diplomatskih predstavništava bila je olakšana time što je u većini metropola Čehoslovačka imala više zgrada, pa je tako u Zagrebu Češkoj pripala veleposlanička rezidencija u Jurjevskoj ulici, a Slovačkoj zgrada veleposlanstva u Prilazu Gjure Deželića', vrlo precizno je analizirao predsjednik Hrvatsko-češkog društva.

Nakon što je 16. prosinca 1992. i Češka proglasila svoj ustav, moglo je započeti odbrojavanje do novogodišnje noći kad je u posljednjoj sekundi 1992. prestala postojati Čehoslovačka, da bi iduće sekunde nastale njene sljednice Češka i Slovačka. Najveće slavlje bilo je na ulicama Bratislave koja je postala najmlađa europska metropola. Mečiar je održao govor u kojem je namjeravao reći 'Slovačka je slobodna', ali nije htio uvrijediti Čehe pa je samo čestitao samostalnoj Slovačkoj i Bratislavi kao najmlađem europskom glavnom gradu. 

U Češkoj posebnog razloga za slavlje nije bilo. U percepciji prosječnog Čeha, 1. siječnja 1993. njihova se dotadašnja država samo smanjila, a u položaju Praga kao glavnog grada nije se ništa bitno promijenilo. Slovačka je veliki dio državnih institucija morala stvarati od nule, za razliku od Češke koja je preuzela većinu federalnih. I strani diplomati akreditirani u Pragu zadržali su pozicije bez ponovnog predavanja vjerodajnica češkim vlastima. Kontinuitet s bivšom državom bio je vidljiv u izboru Václava Havela za prvog predsjednika Češke, ali najjača poruka bila je zastava nove države koja je zapravo bila zastava Čehoslovačke, iako prema Ustavnom zakonu o prestanku postojanja federacije ni Češka ni Slovačka nisu smjele koristiti simbole države prethodnice. Slovaci su to s razlogom shvatili kao kršenje dogovora, no s ustavnopravnog gledišta, Češka je time dokazala svoju suverenost jer nju kao novonastalu državu Ustavni zakon koji je donio parlament druge, i uz to nepostojeće države, nije ničim obvezivao, a čehoslovačka zastava je nestankom Čehoslovačke ostala upražnjena. Činjenica je i to da je tijekom 74 godine čehoslovačka zastava postala jedina koju su Česi smatrali 'svojom', što govori i o tome koliko su se identificirali s Čehoslovačkom. To je vidjelo i u tome što su Česi kao središnji državni blagdan i dalje slavili 28. listopada, dan kad je 1918. proglašena Čehoslovačka, dok je središnji slovački blagdan postao 1. rujna, dan kad je 1992. prihvaćen ustav. ČSA je postao češka zrakoplovna kompanija, ali zadržao je staru kraticu.  

Lipovac je u razgovoru za tportal analizirao i problem granica, istaknuvši da je granica Češke i Slovačke stara više stoljeća te da je trebalo riješiti tek nekoliko spornih točaka.

Neizbježna nostalgija

'Moravsko selo U Sabotů, čiji su stanovnici uglavnom bili Slovaci, pripojeno je Slovačkoj i preimenovano u Šance, dok je iz istih razloga slovačko selo Sidónia postalo dio Češke i dobilo bohemizirani naziv Sidonie. Problem je jedino izazvalo rekreacijsko područje Kasárňa na slovačkoj strani granice koje su uglavnom koristili Česi jer je slovačka lokalna vlast zemljište prodala dvojici slovačkih poduzetnika, bez da je prethodno dala ponudu Česima koji su bili vlasnici nekretnina. Između Češke i Slovačke izgrađeni su granični prijelazi, ali sve do ulaska u EU 2004., Češka i Slovačka bile su u carinskoj uniji. Trebala je biti i monetarna unija, ali raspala se već u veljači 1993. kad je svaka od zemalja uvela svoju krunu', kazao je Lipovac.

Početak samostalnog života donio je malo razočaranje i Česima i Slovacima. Slovačkoj njena samostalnost nije preko noći omogućila blagostanje kao što se očekivalo, štoviše, zbog Mečiarova autoritarnog načina vladanja država je počela društveno i gospodarski stagnirati.

Ni Češka nije naglo procvjetala, iako češki novac više nije odlazio istočno od Morave. Gospodarski rast došao je tek s vremenom. Češka i Slovačka ostvarile su i svoje strateške ciljeve – ulazak u NATO i EU - te danas blisko surađuju u sklopu Višegradske skupine (s Poljskom i Mađarskom), a odnosi dvaju naroda bolji su nego ikad.

'To je i glavni razlog zašto je češko-slovački baršunasti razvod postao globalni politički brend. Da su ostali u zajedničkoj državi, neprestano bi između Čeha i Slovaka dolazilo do konflikata koji bi blokirali funkcioniranje institucija, a to bi negativno utjecalo i na međuljudske odnose i na međunarodni ugled zemlje. Možda bi u tom slučaju Čehoslovačka neprekidno bila svjetski prvak u hokeju, što i danas nakon četvrt stoljeća među Česima i Slovacima izaziva nostalgiju prema vremenu zajedničkog života, ali samostalnost se i Češkoj i Slovačkoj višestruko isplatila pa ipak prevladava stav da je baršunasti razvod bio najbolje što im se moglo dogoditi', zaključio je Lipovac u razgovoru za tportal.