'Otvoreno govoreći, izazivam Vas da pokušate zaštititi ugled Predsjednika Republike, kao što je, uostalom, i on branio Vaše suučesništvo u velikoj pljački naroda i ratnom zločinu', tako završava pismo Tončija Majića Mladenu Bajiću poslano 28.

siječnja 2011. s jasnom intencijom da isprovocira vlastiti kazneni progon.

Na pitanje zašto to čini, Majić izjavljuje da je 14. listopada 1980, prije 30 godina, doživio prometnu nesreću koja mu je tragično promijenila život. Postupak je trajao kratko, presuđeno je da je nesreću skrivio drugi i taj je otpremljen u zatvor. Međutim, Majić je pokrenuo odštetnu parnicu u kojoj je trebalo izvesti prometno, medicinsko i financijsko vještačenje te presuditi. Ta parnica nikad nije okončana, a on misli da, ograniči li se na zakonita sredstva, nikada neće ni biti.

Obratio se potom Ustavnom sudu (27. veljače 2006) zbog predugog trajanja postupka, ali, kaže, ni taj sud nije uspio slomiti otpor korumpirane lokalne sutkinje. Javio se, konačno, i Europskom sudu za ljudska prava, odakle su mu otpisali da ih se trajanje njegove parnice ni najmanje ne tiče.

Dugi niz godina, kaže nam Majić, bio je sklon vjerovati da je samo jedna od brojnih i sasvim slučajnih žrtava devastiranog hrvatskog pravosuđa. Međutim, nije tako.

'Predsjednik sam Dalmatinskog komiteta za ljudska prava, organizacije poznate po istrazi ratnih zločina, osobito u logorima u Dalmaciji. Time sam i osobno stekao smrtne neprijatelje u vlasti i u sudovima', ističe Majić i dodaje: 'Uostalom, čak i na čelu državnog odvjetništva je osoba u dubokom sukobu interesa. Najbrojniji i najužasniji zločini Hrvatske vojske, oni u logoru Lora, godinama su se događali samo nekoliko stotina metara zračne linije od njegova ureda! Mislite li da je oduševljen kad netko inzistira na istrazi ratnih zločina koji su počinjeni dok je isti taj Mladen Bajić bio zamjenik vojnog tužioca u Splitu, mjesno i stvarno nadležan da ih istraži, procesuira i zaustavi?'

Majić kaže da zbog takvih i sličnih, Hrvatska, njezina vlast i osobito pravosuđe, njegov rad s razlogom doživljavaju kao opasnost, pa ga – kad već ne ide drukčije – 'pravosudni ološ kani iscrpljivati kroz privatnu parnicu' i da to traje trideset godina!

Zato je odlučio predsjedniku države poslati pocijepanu hrvatsku zastavu. To šalje i Mladenu Bajiću 'kako bih uzvratio uvredu Vašoj državi i njezinom pravosuđu i jer ni na koji drugi način ne biste shvatili da ovo pismo govori o jednoj ozbiljnoj situaciji, koja ne može trajati unedogled'.

Majić je odlučan u namjeri i kaže: 'Nakon što sam poduzeo sve što se u Hrvatskoj i Europi moglo učiniti zakonitim sredstvima, točno na tridesetu godišnjicu nesreće, 14. listopada 2010, raskidao sam hrvatsku zastavu i ostatke poslao predsjedniku Josipoviću, potom i glavnom državnom odvjetniku. Otada svaki mjesec uništavam po jednu nacionalnu zastavu i šaljem je Predsjedniku, o čemu sam iznova, priloženim dopisom s kraja siječnja, obavijestio i glavnog državnog odvjetnika.'

Podsjeća da su u listopadu prošle godine četvorica maloljetnika, u dobi od 15 do 18 godina, u Vukovaru poderala i potom zapalila zastavu Republike Hrvatske, zbog čega im je policija napisala prijavu zbog sumnje na kazneno djelo povrede ugleda Republike Hrvatske. Naime, zakon u takvom slučaju propisuje kaznu od tri mjeseca do tri godine zatvora. Pa Tonči Majić kaže da ga izuzetno zanima tko će ga to zatvoriti? Zanima ga i koji bi postupak protiv njega imao posljedice i može li Hrvatska dopustiti sebi luksuz da ih riskira? Želi, i to naglašava, provjerit točnost teze da se u Hrvatskoj nešto može postići isključivo nezakonitim sredstvima.