U poplavi kantautora i kantautorica (koje često zovemo engleskom inačicom singer-songwriter jer je modernije, a mnogi misle i da zvuči upućenije) ima puno onih koji ne znaju skladati, a ni razina tekstova im nije značajno napredovala od prvih, srednjoškolskih poetskih pokušaja
U svakom se žitu nađe kukolja, reklo bi se, ali problem je što je ta scena sada u trendu, a internet je svu glazbu na svijetu učinio lako dostupnom pa ako imate imalo afiniteta za takav glazbeni izričaj, sva je prilika da se zadnjih godina kroz vaše slušalice provukla čitava plejada bradatih emotivaca ili fragilnih djevojčica s gitarama od kojih je stvarnu pozornost zasluživalo tek, ne znam, nekih deset posto.
Iako je postotak obeshrabrujuće malen, može vas veseliti činjenica da sigurno ima onih koji su itekako vrijedni, a nekim su se čudom, unatoč trendu, internetu i glazbenim blogovima, provukli ispod vašeg osobnog radara. Kathleen Edwards bi mogla biti jedna od njih.
Nema u Chameleon/Comedianu ničega spektakularnog, nema superiorne produkcije i trenutačne adiktivnosti kojoj smo svjedočili kod Gotyea, nema ni dramatičnosti i zebnje kao kod Brown Bird, nema ničega što bi, na prvo slušanje, istaknulo ovu pjesmu kao neku na koju se tako lako navući, čak i opasno navući.
Štoviše, možda vas odbije to što na momente zazvuči kao Dolores iz The Cranberries (ako vas baš to privuče, blago vama) i što je riječ o pjesmi za koju se čini kao da ju je mogao napisati baš svatko, toliko je jednostavna i lagana, nepretenciozna. I, baš u tome leži i njena najveća prednost.
Ovo nije pjesma koja se trudi biti nešto više, ovo nije pjesma koja želi promijeniti svijet, ovo nije pjesma koju je napravio netko tko misli da je talentirani glazbenik pa se bavi time jer ne zna što bi drugo od sebe; ovo je duboko proživljena emocija oko koje je ispleten toliko jednostavan tekst da se površnijem slušatelju može učiniti kako balansira na samom rubu banalnosti, koja je umotana u toplu i suptilnu glazbu čiji će vam se spori ritam, prozračna melodija i povremena dvoglasja brzo zavući pod kožu i još dublje, vrlo će vam brzo ući u krvotok i postati dio vas, bez obzira na to činilo vam to dobro ili loše.
Od prvog je časa jasno da tu nema prodavanja spike, da nema mazanja očiju. Nema glume. Njena pozicija nije naricanje, već opservacija. Ne promiče joj ni potencijalni humor njene, ne baš sasvim sretne, ljubavne priče, ali do njega tek treba doći, treba ga zaslužiti, treba se prvo riješiti te muke koja nije u riječima, ali je u tonu glasa - i onda se, polako, može krenuti dalje.
Ona ga samo želi slušati. Ona će biti njegov medij. Kada se smije, to nije zato što je on rekao nešto smiješno. I ne treba joj poanta. Ne sjećam se kada sam čuo ljepše 'volim te'.
