Koliko god se Ivan Miklenić ponadao da je prošlotjednim uvodnikom u Glasu Koncila uzdrmao Hrvatsku, koju je proglasio nekom vrstom europske Kube, u kojoj je, ako sam dobro razumio, na čelu SDP-a Fidel Castro, a na čelu HDZ-a njegov brat Raul – učinak tog maštovitog tekstuljka je sasvim skroman. Glavni urednik Glasa Koncila poželio je, naime, da se o Velikoj Gospi cijelom zemljom čuje molitva da Hrvatska dobije bolje državno vodstvo, ali nitko od biskupa nije se odazvao tim dozlaboga pretencioznim uputama.

Ignorirali su marševski ton njegovog uvodnika, držeći naglašeno pobožne propovijedi, a ako su i rekli neku o politici, držali su se stare sheme o crno-crvenoj, a ne crveno-crvenoj Hrvatskoj. Dodatno je glodura Glasa Koncila izolirala Jadranka Kosor, koja se smjesta nacrtala na Bozanićevoj propovjedi u Mariji Bistrici i ondje njegov uvodnik ocijenila kao nevažno pojedinačno mišljenje koje nimalo neće pokvariti odnose HDZ-a i Crkve. Naravno da u tome ima puno glumljenog spokoja. Da je premijerka stvarno mirna, ne bi Miklenića opatrnula trenutno najvećom toljagom iz HDZ-ove oružarnice, proglasivši ga sanaderovcem koji gorko žali za bivšim premijerom.

Na sreću Jadranke Kosor, Miklenić je teška i neliječena amaterčina koja poziva Hrvate da se učlane u neku tamo samo njemu znanu malu desnu stranku, a nije upamtio ni toliko iz ovih dvadeset godina da takve opstaju samo ako i kada to odluči HDZ. Usto, Kosoričina stranka upravo pokreće veliku tepih-akciju okupljanja svih stranaka desno od nje, kako bi parirala Milanovićevom bloku iz Kastva, pa će se, o jada, tu najvjerojatnije naći i strančica za koju druka ovaj kaptolski momak s crvenim bubama u glavi. Ipak, ne bih preporučio da se Miklenića sasvim podcijeni. Koliko god često u svojim uvodnicima koristio narativnu tehniku kravinog repa, nije da u tom mlataranju ovog puta nema nekog sustava.

Bijeg s broda koji tone

Sjetite se da je Bozanić izgovorio onu svoju o 'grijehu struktura' uoči pada HDZ-a s vlasti 2000. godine, a kako postoje dobri izgledi da se taj pad dogodine ponovi, Miklenićev tekst treba čitati u tom ključu. Crkva ne želi ostati na brodu koji tone, još manje priznati da je suodgovorna što voda ovoliko šiklja u štivu, i zato sada briše u zaklone koje je u međuvremenu pripremila. Jedan od glavnih je žestoka kritika kapitalizma, u čijem je dolaženju na vlast, zna se, i ona itekako sudjelovala, a i izašla je iz toga, ruku na lisnicu, dobrano omašćenog brka. E ali, onda se trgnula kada je shvatila da je Kapital ravnodušan prema Bogu i Naciji ništa manje, prije više, od komunista, i tu nevolju trebalo je izbaciti iz sebe. Ali kako?

Nisu ni kapitalisti i stranke navezane na njega sisali veslo, nego su lopatama pokrivali obilne materijalne tražbine Crkve, tretirajući to kao pametno ulaganje, ravno zakupljivanju reklamnog prostora i tako toga. I kako će ih onda ona napasti? Osim toga, kod nas uopće ne postoji tradicija takve kritike kao u crkvama zapadnih zemalja, gdje to možeš pratiti još od konca pretprošlog stoljeća, kada se javljaju prve papinske enciklike protiv nezasitnog kapitalizma, a za više socijalne pravde. I tako je, eto, domunđano da je najbolje taj vražji kapitalistički grijeh strovaliti na grbaču bivših komunista, koji su krivi za sve. Od toga da su državu preuzeli nedržavotvorni elementi koji gmižu pred stranim gazdama, do toga da su te spodobe rasprodale sve što vrijedi u zemlji i napravile je oazom najsirovijeg kapitalizma.

Naravno da je Miklenić u pravu kada govori o masovnom presvlačenju bivših komunista, to je slučaj i sa svim ostalim komunističkim zemljama i tu savršeno funkcionira teza poznatog Poljaka Adama Michnika o 'nacionalizmu kao zadnjoj fazi komunizma'. Ali, to je jedno, a drugo je optuživati komuniste da su baš oni i nitko drugi glavni krivci za najveće deformacije kapitalizma. To ima jednako veze s pameću kao da kažeš da su katolici Njemačke i Italije krivi što su se nacizam i fašizam dogodili baš u tim ponajvećim katoličkim zemljama u Europi. Ne ide, brate. Plus, zar i puno gori kapitalizam nego što ga opisuje Miklenić ne postoji u desetinama zemalja u kojima komunisti nikada nisu bili na vlasti, čak ni u ozbiljnijoj opoziciji?

Omiljeni neprijatelj

Kao što se vidi, škripi ova teorija uvodničara Glasa Koncila kao šklopocija koja se dovukla do svog zadnjeg kilometra, a ipak, velim, ona nije sasvim bezvrijedna za razumijevanje sadašnjeg duha na Kaptolu. Crkva se vraća svom najboljem neprijatelju komunizmu jer je to njezino herojsko doba, u kojem je postigla pobjedu zato što je jasno definirala tko joj je neprijatelj, a ne ovo sada kada je protiv, a zapravo za. I zato će Kaptol praviti komuniste i od blata, ako treba, a kada znaš koliko se moralno i politički srozao u ova dva desetljeća, što mu drugo i preostaje. Crkva svoju napasno bučnu kritiku kapitalizma ne može dovesti do suvislog kraja jer je i sama postala krupni kapitalist. A HDZ ne može radikalno poreći jer je i nakon iznenadnog otkrića 'grijeha struktura' nastavio sudjelovati u njegovim ludostima (antihaška histerija u vrijeme trećesiječanjske vlasti, da samo to spomenem).

No, zato će mu u očekivanju vjerojatnog silaska s vlasti vaditi mast u stvarima za koje u svojoj nacionalnoj uskukanosti i zadrtosti vjeruje da joj ne mogu napraviti baš nikakvu štetu. Ponajprije će Kosorovoj stranci stavljati pod nos navodno podilaženje Srbima u Hrvatskoj, u čemu se neuračunljivim nasrtajem na proslavu godišnjice ustanka u Srbu već istakao lički biskup Bogović, a diskretnije je to poslije, u Mariji Bistrici, napravio i sam kardinal Bozanić.

Dakle, uz grmljavinu po komunistima, treba se pripremiti i za prve veće munje po Srbima, što je opasan, stvarno opasan civilizacijski rikverc. U prilog tome govori to da je Crkva, pod vodstvom puno konzervativnijeg, ali samosvojnijeg kardinala Kuharića, izmakla zamkama antisrpstva čak i u najtraumatičnijim godinama ratnih devedesetih.